Picture
Orlova ženka i lisica

Orlova ženka i lisica sklopile prijateljstvo paodlučile stanovati jedna kraj druge da još više učvrste prijateljski savez.Orlica uzleti na veoma visoko stablo i na njemu savije gnijezdo, a lisica sezavuče u grmlje ispod drveta i ondje okoti mlade. Jednom lisica ode u lov, aorlica koja je bila ostala bez hrane, sleti u grmlje, ugrabi njezine mlade ipogosti se zajedno sa svojim orlićima. Kada se lisica vratila i shvatila što sedogodilo, ne ražalosti se toliko zbog smrti svoje mladunčadi, koliko zbognemoći da se osveti jer bez krila nije mogla progoniti pticu. Stoga se povuče –to slabima i nemoćnima jedino preostaje – i poče proklinjati svojuneprijateljicu. Dogodilo se, međutim, da je orlicu, ubrzo potom snašla pravednakazna zbog toga što nije poštovala prijateljstvo. Neki su ljudi, naime, u poljužrtvovali kozu pa orlova ženka sleti i sa žrtvenika ugrabi komad mesa zajednosa žeravicom. Još ga nije pravo ni donijela u gnijezdo, kadli navali žestokvjetar pa od tankih i starih suharaka raspali sjajan plamen, a mladi orlićinapola spaljeni – bili su, naime, još goluždravi – padnu na zemlju. Lisicapritrči i naočigled orlici sve ih poždere.

Priča pokazuje da onikoji pogaze prijateljstvo, ako i izbjegnu kazni od ruke onih kojima su učinilikrivo, ipak neće izbjeći osveti bogova.

Slavuj i jastreb

Sjedio slavuj na visokom hrastu i po običajupjevao. Opazi ga jastreb pa, kako je oskudijevao u hrani, sleti i zgrabi ga. Uželji da se spasi, slavuj počne moliti jastreba da ga ne pojede, govoreći kakoje odviše malen da ispuni jastrebov želudac, a on, ako u hrani oskudijeva, nekahvata veće ptice. Tu mu jastreb upadne u riječ: “Zaista bih bio lud kad bihostavio hranu koju već držim u pandžama i krenuo u potjeru za nečim čega jošnema ni na vidiku.”

Basna pokazuje da takoi među ljudima nepromišljeno postupaju oni koji zbog nade u veće odbacuju onošto im je već u rukama.

Ribar i ribica

Ribar baci mrežu i izvuče ribicu. Ribica ga stadezaklinjati da je za sada pusti jer je još malena, pa će kasnije, kada je uhvativeć poodraslu, imati od nje više koristi. Na to će ribar: “Bio bih baš praviluđak da odbacim siguran dobitak i pođem u potjeru za nesigurnom nadom.”

Basna pokazuje da jepoželjniji sadašnji dobitak, pa makar bio i malen, nego očekivani, pa makar bioi velik.

Divlje koze i kozar

Potjerao kozar koze na pašu. Opazivši da su setamo njegove koze pomiješale s divljim kozama, kad pade večer, utjera ih sve uspilju. Sutradan pak nadođe žestoka zima pa ih nije mogao otjerati nauobičajenu pašu, nego ih ostavi u spilji. Pred svoje je koze bacao malo hrane,tek toliko da ne gladuju, a pred divlje gomilao hranu na hrpe ne bi li ihpripitomio. Kada je minula zima pa ih on sve zajedno izveo na pašu, divlje sekoze dočepaju brda i pobjegnu. Kozar ih stane koriti zbog nezahvalnostipredbacujući im što ga ostavljaju iako se za njih bolje brinuo, a one mu,osvrnuvši se na nj, odgovore: “Baš se zbog toga još i više čuvamo. Ako si namakoje smo tek jučer došle k tebi, dao prednost pred svojim kozama, očito je daćeš, ako k tebi kasnije dođu još neke druge, njih više cijeniti od nas.”

Priča pokazuje da netreba prihvaćati prijateljstvo onih koji nama, kao novim prijateljima, dajuprednost pred starima, imajući na umu da će se, kada i mi za njih postanemo stariprijatelji, sprijateljiti s drugima i njih više cijeniti.

Tri bika i lav

Tri su se bika bila zajedno nastanila. Neki ih jelav stalno slijedio u želji da ih ulovi, ali ih, sve dok su bili zajedno, nijemogao uhvatiti pa stoga zaključi da će ih svladati pošto ih razdvoji. Međusobnoih zavadi i rastavi, pa tako, svakoga za sebe, lakše poubija one koje, dok suse zajedno držali, nije mogao pobijediti.

Sloga je spas onimakoji u njoj žive.

Lisica i lav

Kada se lisica koja još nikada nije vidjela lava,slučajno na njega namjerila i prvi ga put ugledala, tako se uplaši da je zamaloumrla od straha. Namjerivši se na njega po drugi puta, i opet se prestraši, aline onako kao prvi put. Kada ga je pak ugledala i treći put, ohrabri se, priđemu i upusti se s njime u razgovor.

Basna pokazuje kakonavika ublažava i strašne stvari.

Lisica i drvoseča

Lisica, bježeći pred lovcima, opazi nekogdrvosječu i zamoli ga da je sakrije. On joj dade savjet da uđe u njegovu kolibui ondje se skloni. Malo zatim naiđu lovci i zapitaju drvosječu je li vidio daje tu prošla kakva lisica, a on na riječima zataji da ju je vidio, no rukompokazivaše gdje se sakrila. Lovci se pak ne obazreše na njegovo domahivanje,nego povjerovaše onome što je rekao, a lisica, kada vidje da su oni otišli,izađe i bez riječi krene dalje. Drvosječa joj stade predbacivati da mu nijednomriječju nije zahvalila što ju je spasio, a ona odvrati: “Zahvalila bih ja tebida su ti djela ruku i značaj jednaki riječima.”

Priča se možeprimijeniti na ljude koji zahtijevaju da se s njima pošteno postupa, a samipostupaju nevaljalo.

Cvrčak i lisica

Na nekom visokom stablu pjevao cvrčak. Lisica, uželji da ga pojede, smisli ovako: stade nasuprot stablu te se poče divitinjegovu krasnu pjevu i pozivati ga da siđe jer želi vidjeti kolika je toživotinja što tako snažno pjeva. Prozrevši njezino lukavstvo, cvrčak otrgnulist i baci ga dolje, a sam ostade sjediti na stablu pa, kada lisica pritrči,reče: “Varaš se, draga moja, ako si pomislila da ću sići. Čuvam se ja lisica odonoga dana kada sam u lisičjem izmetu vidio cvrčkova krila.”

Tuđa nesreća uči oprezurazborite ljude.

Lisica i jarac

Upala lisica u bunar pa je morala ondje i ostati,ne znajući kako da izađe. Jarac, nagnan žeđu, dođe do toga istog bunara pa,opazivši lisicu, stade je ispitivati je li voda dobra. A ona, prikrivajućisvoju nevolju, rasprede silnu pohvalu o vodi, govoreći kako je ukusna ipotičući ga da i sam siđe. Žudeći jedino za vodom, jarac siđe u bunar, a kad jeugasio žeđ, poče zajedno s lisicom razmišljati o izlasku iz bunara. Lisica tadareče da je smislila kako će se oboje izbaviti: “Ako se ti prednjim nogama uprešo zid i osloniš rogovima o njega, ja ću se preko tvojih leđa uspeti gore, aonda ću i tebe izvući.” Nakon ponovnoga nagovaranja, on joj spremno učini povolji, a lisica mu skoči preko nogu i uspne mu se na leđa, pa uprijevši se ojarčeve rogove, stiže do otvora bunara i poče se udaljavati. Kada joj jaracstade prigovarati da je prekršila obećanje, osvrnu se i reče: “E, mojpametnjakoviću, da si imao toliko pameti koliko dlaka na bradi, ne bi bio sišaou bunar, a da prije ne promisliš kako ćeš iz njega izaći.”

Tako i razboriti ljuditreba da najprije razmotre kako će završiti ono što rade, a tek onda da se togaprihvate.

Žabe

U nekoj bari stanovale dvije žabe. Na ljeto barapresahne, a one je ostave i krenu tražiti drugu. Naiđu na dubok bunar pa jednažaba, opazivši ga, reče drugoj: “Siđimo, prijo, zajedno u ovaj bunar.” – Drugaće na to: “A ako i ova voda presahne, kako ćemo odavde izaći?”

Basna pokazuje kakoposlovima ne valja pristupati nepromišljeno.

Žabe traže kralja

Žabe, žalosteći se zbog bezvlađa koje se međunjima bilo proširilo, pošalju poslanike Zeusu s molbom da im dadne kralja. Zeuspak, videći njihovu tupoglavost, baci im u baru panj. Isprva žabe uplaši bukapa zarone u barske dubine, no kasnije, budući da se ono drvo nije micalo,izrone pa se s tolikim prezirom stanu odnositi prema njemu da su se čak nanjega penjale i na njemu sjedile. Nezadovoljne što imaju takva kralja, po drugiput odu do Zeusa i zamole ga da im dadne drugog vladara, jer je prvi odvišetrom. Zeus se razljuti i pošalje im vodenu zmiju koja ih je hvatala i njima segostila.

Priča pokazuje da jebolje imati troma vladara nego takva koji je odveć nemiran.

Seljakovi sinovi

U nekoga seljaka bili nesložni sinovi. Iako ih jemnogo puta opominjao, riječima ih nije mogao nagovoriti da se promijene, pa sedosjeti što će učiniti: naredi im da mu donesu svežanj pruća. Kada izvršiše štoim je naložio, dade im sve prutove zajedno i naredi im da ih pokušajuprelomiti. Budući da to nisu mogli, premda su se iz petnih žila upinjali,odveže svežanj i po drugi put te im pruži prutove jedan po jedan. Pošto su ih slakoćom slomili, reče im: “Tako ćete i vi, djeco, biti nepobjedivi za neprijateljebudete li jednodušni; ako se pak budete svađali, svatko će vas lako svladati.”

Priča pokazuje da slogajača ljude, a zbog nesloge ih je lako svladati.

Seljak i njegovisinovi

Neki se seljak opraštao sa životom, a htio je damu sinovi nauče obrađivati zemlju. Stoga ih pozove k sebi i reče: “Djeco moja,ja se već pomalo rastajem sa životom, a ono što sam u vinogradu sakrio, svećete ondje naći, samo ako potražite.” Sinovi pomisle da je u vinogradu zakopanoblago pa nakon očeve smrti prekopaju ondje svu zemlju, ali blago ne nađoše.Vinograd im, međutim, jer su ga krasno okopali, donese obilan prirod.

Basna pokazuje da jerad ljudima blago.

Ptičar i roda

Razapeo ptičar zamke za ždralove iščekujući ulov.Kako se među ždralovima našla i roda, ptičar zajedno s njima uhvati i nju. Rodaga je molila da je ne ubije i objašnjavala kako ona ljudima ne nanosi nikakvuštetu, već im je, naprotiv, silno korisna jer hvata zmije i sve drugo što gmižete se time hrani. No, ptičar odvrati: “Pa da si i najneškodljivija, zaslužuješkaznu zato što si se među nevaljalcima našla.”

Doista, i nama valjaizbjegavati društvo nevaljalih ljudi da ne postanemo sudionici u njihovojzloći.

Seljak i zmija

Odnekud dogmizala zmija i usmrtila seljakova sina.Seljaka to strašno razjadi pa zgrabi sjekiru, pođe do njezine rupe i stadeondje motreći ne bi li je, ako izađe, odmah udario. Kada je zmija provirila,zamahne sjekirom, ali promaši i raskoli kamen koji je u blizini ležao. Poslijetoga poče oprezno pozivati zmiju da se s njome pomiri, no ona mu reče: “Nitimogu ja tebi biti sklona videći ovaj slomljeni kamen, niti ti meni gledajućigrob svojega sina."

Basna pokazuje davelika neprijateljstva ne prolaze lako.

Kokoš koja je nosilazlatna jaja

Imao neki čovjek kokoš koja je nosila zlatna jaja.Pomislivši kako u njoj mora biti gomila zlata, zakolje je, no otkri da je istakao i sve ostale kokoši. Tako je zbog nade da će naći silno bogatstvo ostao ibez onoga što je ranije imao.

Basna pokazuje kakočovjek treba biti zadovoljan onim što ima, a izbjegavati nezasitnost.

Žena i kokoš

Neka je udovica imala kokoš koja je svakog dananosila po jedno jaje. Žena pomisli da će kokoš nesti dvaput na dan ako joj budebacala više ječma. Kad je tako učinila, kokoš otustje pa više nije nesla nijedanput na dan.

Priča pokazuje da onikoji iz lakomosti teže za većim, gube i ono što imaju.

Košuta i trsje

Bježeći pred lovcima, košuta se sakrije u trsje.Kada su se lovci malo udaljili, košuta pomisli da je već posve sigurna pa počnebrstiti lozino lišće. Budući se lišće pomaklo, okrenu se lovci i pomisle da seu njemu krije neka životinja, kako je doista i bilo, te strijelama ubijukošutu. Prije no što će umrijeti, košuta uzdahne i reče sama sebi: “Pravo mibudi, jer nisam trebala uništavati onu koja me spasila."

Basna pokazuje dabogovi kažnjavaju one koji dobročiniteljima nanose nepravdu.

Košuta i lav

Košutu žeđ natjerala da se spusti do nekog izvora.Dok je pila, opazi u vodi svoju sliku i stane se gizdati rogovima gledajući ihkako su veliki i šareni, a na noge se silno ljutila što su tanke i slabe. Dokje još o tome razmišljala, pojavi se lav i nadade za njom, no košuta udari ubijeg i daleko izmače lavu. Jelenima je i košutama, naime, glavna vrlina unogama, a lavovima u srcu. Dok je ravnica bila gola, spašavala se trkom, a kadastiže do nekoga šumovitog mjesta, sluči se tada da joj se rogovi zapletoše ugranje pa, kako zbog toga nije mogla trčati, uhvati je lav. Prije no što ćepoginuti, reče samoj sebi: “Jadne li mene! Spašavalo me ono za što sam mislilada će me iznevjeriti, a zbog onoga u što sam se silno pouzdavala, umirem.”

Tako često i prijateljiu koje se sumnja, u opasnosti postaju spasiocima, a kao izdajice se pokazujuoni u koje se silno pouzdajemo.

Bolesna košuta

Razboli se košuta pa legne na nekom zaravanku, adruge životinje, dolazeći joj u posjet, popasu okolnu travu. Košuta potomozdravi, ali bijaše strašno iscrpljena od nestašice hrane pa zajedno s pašomizgubi i život.

Basna pokazuje da onikojima su prijatelji neumjereni i nepromišljeni, imaju od njih više štete negokoristi.

Svinja i ovce

U neko stado ovaca zađe svinja i stade pasti. Kadje pastir počne hvatati, skvičala je i otimala se, pa je ovce zbog te cikepočeše grditi: “Nas pastir neprestano hvata, a mi nikada ne vičemo.” Nato ćesvinja: “Kada mene hvata, to nije isto kao kada hvata vas, jer vas lovi radivune ili mlijeka, a mene radi mesa.”

Priča pokazuje da spravom uzdišu oni kojima u opasnosti nije imutak, nego život.

Jela i kupina

Hvaleći se, govorila jela kupini: “Od tebe ni učemu nema nikakve koristi, dok se moja korisnost očituje u krovovima hramova iu kućama.” Kupina joj odvrati: “Eh, sirotice, sjetiš li se sjekira i pila kojete sijeku, bolje bi ti bilo da si izrasla kao kupina, a ne kao jela.”

Bolje je siromaštvo bezstraha nego bogatstvo usred neprilika i prijetnji.

Stabla i trska

Jednom su stabla, skršena pod naletom vjetrova,gledala kako trska od vjetra ostaje neoštećena pa se stadoše raspitivati kakoto da se ona, iako su čvrsta i jaka, tako lome, a njoj se, iako su joj stabljiketanke i slabe, ništa ne događa. Trska na to reče: “Ja, poznajući dobro svojuslabost, popuštam pred nasrtajem vjetrova i tako izbjegavam njihove napade. Viim se pak, pouzdajući se u vlastitu snagu, opirete pa vas oni zbog toga krše.”

Priča pokazuje da je upogubnim prilikama sigurnije popuštati nego se opirati.

Konj, vol, pas ičovjek

Stvarajući čovjeka, Zeus ga je učiniokratkovječnim. Kada stiže zima, čovjek, služeći se svojom pameti, sagradi sebikuću i nastani se u njoj. Jednom je stegla žestoka studen, a Zeus je k tome još slao i kišu, pa konj ne izdrža, već trkom dođe čovjeku i zamoli ga da mu pružizaklon. Čovjek reče da će mu to učiniti ako mu dadne dio svojih godina. Nedugozatim, pojavi se i vol koji isto tako nije mogao podnositi zimu, a čovjek injemu reče da ga neće primiti pod krov prije negoli mu i on dadne jedan diosvojih godina. Vol pristade i čovjek mu pruži zaklon. Naposljetku dođe i pas,sav promrzao od studeni, pa poklonivši čovjeku dio svojega vijeka, i on kodnjega nađe zaklon. I tako se dogodilo da su ljudi, dok uživaju životni vijekšto su ga dobili od Zeusa, nepokvareni i dobri; a kada dođu u konjske godine,postanu hvalisavi i oholi. Kada zatim stignu u volovske godine, sposobni su zazapovijedanje drugima, a oni koji dožive i pasje godine, postanu osorni ilajavi.

Priča se može primijeniti na kakva ljutita i tvrdoglava starca.

Konj i magarac

Imao neki čovjek konja i magarca. Kad su jednomputem putovali, reče magarac konju: “Preuzmi malo od mojeg bremena ako hoćeš daostanem živ.”, no konj ga ne posluša. Magarac od umora pade i uginu. Gospodartada sve natovari na konja, pa i samu magarčevu kožu, a konj stade na sav glaszapomagati: “Jao meni jadnome! Što li mi se bijednome dogodilo! Zato što nisamhtio preuzeti mali teret, sada, evo, nosim sve, pa i magarčevu oderanu kožu.”

Basna pokazuje kako će,udruže li se veliki s malima, i jedni i drugi u životu sretno proći.

Vuk i ovca

Neki je vuk kojega su psi izgrizli, sav izranjenležao u svojoj jazbini. Hrane nije imao pa, kada opazi ovcu, stade je moliti damu donese vode iz rijeke koja je onuda tekla. “Ako mi dadneš vode”, reče vuk,“hranu ću već   sam pronaći.” Na to ćeovca: “Ako ti dadnem vode, ja ću ti poslužiti kao hrana.”

Basna se odnosi na zlai licemjerna čovjeka koji drugima postavlja zamke.

Jare i vuk

Vuk je progonio neko jare što bijaše zaostalo izastada. Okrenuvši se, jare mu reče: “Vidim već, vuče, da ćeš se mnome nahraniti,ali da neslavno ne poginem, zasviraj, a ja ću malo zaplesati.” No, dok je vuksvirao, a jare plesalo, začuju to psi i krenu u potjeru za vukom. Osvrnu se vuki reče jaretu: “Pravo mi budi kad sam, premda sam mesar, izigravao frulaša.”

Tako oni koji postupajuonako kako se od njih ne očekuje, izgube i ono što im je već u rukama.

Pčelar

Neki čovjek uđe u pčelinjak pa, kako pčelara nijebilo u blizini, ukrade i med i saće. Kad se vlasnik vrati i ugleda praznekošnice, ostade ondje stajati pretražujući po njima. Tako ga zatekoše pčelevrativši se s paše, pa ga izbodoše žalcima i gadno ga izraniše. On će tada: “O,najnezahvalnije životinje! Onoga koji vam je saće ukrao pustile ste danekažnjeno ode, a bodete mene koji se za vas brinem.”

Tako i neki ljudi kojise iz neznanja ne čuvaju neprijatelja, odbijaju od sebe one koji im dobromisle.

Magarac i cvrčci

Čuo magarac cvrčke kako pjevaju, pa se obradovaougodnom pjevu, ali im i pozavidio na tolikoj slatkoći, pa reče: “Čime li sehranite da vam je takav glas?” – “Rosom”, odvratiše cvrčci, pa magarac, živećiotada samo od rose, uginu od gladi.

Tako oni koji protivsvoje prirode za nečim teže, to za čime teže neće postići, a silno će seunesrećiti.

Dva pijetla i orao

Borila se dva pijetla oko kokoši pa jedan od njihobori drugoga na tlo. Poraženi se pijetao skloni na neko sjenovito mjesto itamo sakrije, a pobjednik poleti, sjede na visoki zid i poče na sav glaskukurijekati. U taj mah sleti orao i ščepa ga, a onaj što se bio u tami sakrio,otada je bez straha prilazio kokošima.

Basna pokazuje kako suoholi ljudi Gospodinu mrski, a neznatni uživaju njegovu ljubav.

Slavuj i šišmiš

Neki je slavuj noću pjevao u obješenoj krletki.Dođe šišmiš i zapita ga zašto danju šuti, a noću pjeva. Slavuj odvrati kako tone čini bez razloga jer su ga uhvatili dok je danju pjevao pa je otada razboritiji.Na to će šišmiš: “Ne moraš se više čuvati sada, kada od toga nema nikakvekoristi, već si se trebao čuvati prije no što su te uhvatili.”

Priča pokazuje kako jebeskorisna promjena mišljenja kada se nesreća već dogodila.

Čavka i ptice

Želeći pticama postaviti kralja, Zeus im dade rokkada će sve doći pred njega, a on će najljepšu od njih proglasiti kraljem.Čavka, dobro znajući koliko je ružna, ode i skupi perje koje drugim pticamabijaše otpalo, pa ga stavi na sebe i čvrsto zalijepi. Tako se dogodi da je zbogtoga postala divnija od ostalih. Međutim, stiže i dogovoreni dan pa sve pticeodoše k Zeusu. Kada im Zeus htjede čavku postaviti za kralja zbog njezinenaočite vanjštine, razljute se ptice i svaka joj oduzme svoje pero. Tako čavkaopet postade čavka.

Basna pokazuje da se idužnici, dok raspolažu tuđim imutkom, doimaju važnima, a kada ga vrate, činenam se isti kao i prije.

Čavka i gavrani

Neka čavka koja je veličinom nadmašivala ostale,prezre svoje rođake pa ode gavranima i zamoli ih da s njima živi. Oni je,međutim, ne poznajući joj ni lika ni glasa, izudaraju i izbace. Otjerana, vratise čavkama, ali je one ne primiše ljuteći se zbog njezine oholosti. Tako sedogodi da su joj i jedni i drugi uskratili da živi s njima.

Tako i oni ljudi kojiostave zavičaj i odluče se za tuđinu, ni ondje nisu na dobru glasu, a i njihoviih sugrađani preziru.

Orao, čavka i pastir

Orao sleti s neke visoke stijene i ugrabi janje.Opazi to čavka pa se iz zavisti htjede povesti za njegovim primjerom. Stoga sespusti uz silnu kriku i baci se na ovna. No, kako su joj se pandže zaplele uovnovo runo, nije više mogla uzletjeti. Pastir, vidjevši što se dogodilo,pritrči i uhvati je. Zatim joj podreže krila pa je, kada je pala večer, odnesesvojoj djeci. Kad su ga djeca ispitivala kakva je to ptica, reče: “Kako jasigurno znam – čavka, a kako bi ona htjela – orao."

Tako nadmetanje sjačima, osim što se njime ništa ne postiže, uz nevolju donosi još i bruku.

Gavran i lisica

Ugrabivši negdje komad mesa, sjedio je gavran nastablu. Opazi ga lisica pa, u želji da se domogne mesa, stade pod stablo i počega hvaliti govoreći mu kako je velika i lijepa ptica, a i dobar lovac i krasnaje lika: “Dolikuje ti da budeš kralj pticama, a to bi tako i bilo, samo kad bijoš imao i glas. Ovako se doimaš kao obična i nijema ptica.” Kad je gavran točuo, uzoholi se zbog tih pohvala pa odbaci meso i na sav glas zagrakće. Lisicapritrči i dočepa se mesa pa, osvrnuvši se, reče gavranu: “Sve imaš, gavranemoj, samo ti pameti manjka.”

Basna pokazuje kako sečovjek ne treba povoditi za laskavim riječima jer od toga često nastaje samošteta.

Ptičar i kukmasta ševa

Postavljao ptičar zamke za ptice. Vidje toizdaleka kukmasta ševa pa ga upita što radi, a on joj reče da gradi grad. Kadase potom malo odmaknuo i sakrio, ševa se približi povjerovavši njegovimriječima, te se uhvati u zamku. Ptičar na to pritrči i ulovi je, a ona mu kaza:“E, dragi moj, budeš li ovakav grad gradio, nećeš mnogo stanovnika za njeganaći.”

Basna pokazuje da kućei gradovi najviše opuste zbog zlih poglavara.

Gladne kuje

Gladne kuje opazile potopljene kože u nekojrijeci, te se, ne mogavši ih se domoći, međusobno dogovore da će najprijeispiti vodu iz rijeke pa će tako doći do njih. Dogodi se, međutim, da su odvode prije raspukle no što su se domogle koža.

Tako i neki ljudi, iznade u neizvjestan dobitak, poduzimaju razne napore i u njima budu satrveniprije negoli postignu ono što žele.

Čovjek kojega je ugrizao pas

Jednoga čovjeka ugrize pas pa on stane obilazitinaokolo tražeći nekoga da ga izliječi. Susretne ga drugi čovjek i saznavši štotraži, reče mu: “Dragi moj, ako hoćeš ozdraviti, uzmi kruha, otari njime krv srane i daj psu koji te ugrizao da ga pojede.” A prvi će nasmijavši se:“Postupim li tako, neminovno će me svi psi u gradu htjeti ugristi.”

Basna pokazuje da sezli ljudi, činimo li im dobro, time još više potiču na zlodjela.

Pas i školjka

Neki pas koji bijaše navikao ispijati jaja, jednomopazi neku školjku, pa razjapi gubicu, snažno srknu i ispi je misleći da jejaje. Osjećajući težinu i bol u želucu, reče: “Pravo mi budi kad sam mislio daje jaje sve što je okruglo.”

Priča nas uči da se onikoji samouvjereno pristupaju poslovima i nehotice mogu naći u čudu.

Kuja i komad mesa

Držeći komad mesa u zubima, prelazila je kujapreko rijeke. Opazivši svoju sliku u vodi, pomisli da je to neka druga kujačiji je komad mesa veći od njezina. Stoga ispusti svoje meso i nasrnu na onudrugu kuju da od nje otme njezino. Tako joj se dogodi da je ostala i bezjednoga i bez drugoga: drugi komad mesa nije zgrabila jer ga nije ni bilo, aprvi je odnijela rijeka.

Prikladna priča uslučaju kakva lakoma čovjeka.

Komarac i bik

Komarac sleti biku na rog i dugo vremena ostadeondje sjediti. Kada se htio udaljiti, upita bika nije li već poželio da on ode.A bik će na to: “Nisam primijetio ni kada si došao, pa neću primijetiti ni kadaodeš.”

Priča se možeprimijeniti na kakva nemoćna čovjeka od kojega, bio tu ili ne bio, nema ništete ni koristi.

Komarac i lav

Komarac priđe lavu i reče: “Ne bojim te se, a nisini jači od mene. Misliš li drugačije, u čemu je tvoja snaga? U tome štopandžama grebeš i zubima grizeš? Ta* to i žena čini kad se s mužem svađa. Jasam svakako jači od tebe. Ako hoćeš, ogledajmo se.” Zazujavši, komarac navalina lava ubadajući ga po bezdlakim mjestima oko nosa. Lav je, mašući pandžama,sama sebe ranjavao, sve dok ne klonu, a komarac, pobijedivši lava, zazuja izapjeva pobjedničku pjesmu pa odleti. Zaplete se, međutim, u paukovu mrežu pa,čas prije no što će ga pauk pojesti, stade jadikovati što, premda se borio s najvećima,strada od tako ništavne životinje kao što je pauk.

Basna se odnosi na onekoji obaraju velike, a bivaju oboreni od malih.

Lavica i lisica

Lavica, kad joj je lisica prigovarala da uvijekrađa samo jedno mladunče, ovako joj odgovori: “Jedno, ali lava.”

Basna pokazuje da sevrijednost ne očituje u mnoštvu, nego u vrlini.

Lav i lisica

Ostario lav pa više nije mogao vlastitim snagamapribavljati hranu. Shvativši da mu valja nešto smisliti, povuče se u špilju iondje legne gradeći se da je bolestan pa je hvatao i proždirao životinje kojesu mu dolazile u posjet. Kada je tako već mnogo zvjeradi nastradalo, dođe onamoi lisica, ali razabra njegovo lukavstvo. Stade malo podalje od špilje i zapitalava kako mu je, a on reče: “Loše”, pa je upita zašto ne ulazi. Na to ćelisica: “Ušla bih ja da ne vidim mnoge tragove koji u špilju vode, a nijedankoji iz nje izlazi.”

Tako i razboriti ljudiizbjegavaju opasnosti, unaprijed ih naslućujući po znakovima.

Lav i medvjed

Lav i medvjed naiđu na mlada jelena i počnu se za njegaboriti. Silno izmučiše jedan drugoga te im se obojici smrači pred očima, paostadoše iznemoglo ležati. Uto naiđe lisica pa, vidjevši ih onako izvaljene, ajelenče kako između njih leži, prođe između njih i odnese im plijen. Oni pak,nemoćni da ustanu, rekoše: “Jadni li smo kad smo se za lisicu mučili.”

Priča pokazuje da se spravom ljute oni koji gledaju kako drugi iz njihova truda za sebe izvlačeprobitak.

Lav, vuk i lisica

Ostarjeli je lav bolovao ležeći u špilji. U posjetsvojemu kralju dođoše sve životinje, osim lisice, pa vuk uluči zgodu i stanepred lavom optuživati lisicu da nimalo ne drži do zajedničkog vladara te da mustoga i nije došla u posjet. Uto stiže i lisica pa začu posljednje vukoveriječi. Lav poče rikati na nju, a ona zamoli za priliku da se opravda i reče:“Tko se od tvojih posjetilaca toliko brinuo za tebe kao ja koja sam sve obišla,raspitala se kod liječnika kako se trebaš liječiti, a to i doznala.” Lav jojnaredi da mu odmah objasni način liječenja, a ona kaza: “Ozdravit ćeš odereš liživa vuka i umotaš se u njegovu još toplu kožu.” Vuk tako poginu, a lisica senasmija i reče: “Gospodara ne valja poticati na srdžbu, već na dobrotu.”

Basna pokazuje kako uvlastitu zamku upada onaj tko protiv drugoga spletkari.

Lav i dupin

Lutao lav po žalu, kadli ugleda dupina kako izmora znatiželjno proviruje. Pozove ga da sklope savez govoreći kako njimadvojici baš priliči da jedan drugome budu prijatelji i pomagači jer je dupinkralj morskih životinja, a lav kopnenih. Dupin sa zadovoljstvom pristade.Nedugo zatim lav, borbu vodeći s divljim bikom, stade pozivati dupina u pomoć,a kako on nije mogao izaći iz mora, pa ma koliko to želio, poče ga lavoptuživati kao izdajnika. Na to će dupin: “Ne kori mene, već prirodu koja menačinila morskim stvorenjem pa mi ne dopušta da izađem na suho.”

Tako doista i mi, kadasklapamo prijateljstvo, za saveznike trebamo birati one koji nam u opasnostimogu priteći u pomoć.

Lav i miš

Lavu, dok je spavao, preko njuške pretrča miš. Lavse trže, zgrabi miša i baš se spremao njime pogostiti, kadli ga on zamoli da gane proždere, govoreći kako će mu se, poštedi li ga, svakako odužiti. Nasmija sena to lav i pusti miša. Doskora se, međutim, sluči da se lav doista spasioupravo zahvaljujući mišu. Uhvatio se, naime, u zamku od užeta što su je lovcibili postavili i ostao visjeti o nekom drvetu, a miš ga je čuo kako stenje, pamu priskočio u pomoć, pregrizao uže i oslobodio ga. Potom mu reče: “Ti si semeni onomad smijao jer nisi očekivao da ću ti ja uslugu uzvratiti, a sada dobrozapamti da i miševi znaju što je zahvalnost.”

Priča pokazuje da unevolji veoma moćnima kadšto može zatrebati i pomoć onih koji su slabiji odnjih.

Lav i magarac

Udruže se lav i magarac pa zajedno pođu u lov.Kada stigoše do neke špilje pune divljih koza, lav stade pred ulaz motreći naone koje su odande izlazile, a magarac uđe u špilju pa zareva u namjeri da ihzastraši. Kada je lav već pohvatao većinu koza, izađe magarac iz špilje i stadega zapitkivati je li se hrabro ponio i dobro gonio koze. Na to će lav: “Danisam znao da si magarac, znaj da bih se i ja bio prestrašio.”

Tako i one koji serazmeću pred znalcima, posve prirodno dočekuje poruga.

Lav, magarac i lisica

Lav, magarac i lisica udruže se i pođu zajedno ulov. Nahvataše se obilne lovine pa lav naredi magarcu da podijeli plijen.Magarac pravedno načini tri jednaka dijela i ponudi lavu i lisici da biraju.Lav se na to razljuti i pojede magarca, a potom zapovjedi lisici da onapodijeli lovinu. Lisica sve skupi na gomilu, a za sebe ostavi samo malen dio.Tada će lav: “Tko je tebe, mila moja, naučio tako dijeliti?” A ona odvrati:“Magarčev udes.”

Basna pokazuje da tuđanesreća ljudima postaje opomena.

Vukovi i ovce

Vrebali vukovi na stado ovaca, no dočepati ih senisu mogli zbog pasa što su čuvali te ovce, pa uvide da im se valja poslužitivarkom. Pošalju ovcama poslanike zahtijevajući od njih da im predaju pse jer suoni, rekoše, krivi za njihovo uzajamno neprijateljstvo, pa će, izruče li imovce pse, između vukova i ovaca zavladati mir. Ovce, ne sluteći što ih čeka,predadoše pse, a vukovi, dočepavši se pasa, lako poklaše nebranjeno stado.

Tako i oni gradovi kojilakomisleno izdaju narodne vođe, i sami ubrzo neprijateljima padnu u ruke.

Vuk i jagnje

Opazi vuk janje kraj neke rijeke i htjede ga pojesti,ali s opravdanim razlogom. Stoga stade uzvodno i poče ga okrivljavati da mumuti vodu i ne dopušta mu da pije. Kada janje odgovori da vuk pije na gornjemkraju, a i inače nije moguće da mu ono muti vodu jer se nalazi nizvodno odnjega, kaza vuk ne postigavši cilja: “Prošle si godine uvrijedilo mojeg oca.”Kada mu janje reče da se tada još nije bilo ni rodilo, reče mu vuk: “Ma kolikoti smislilo opravdanja, ja ću te ipak pojesti.”

Priča pokazuje da predonima koji već unaprijed smjeraju nekome nanijeti nepravdu, ne pomaže nipravedna obrana.

Mačak i pijetao

Mačak uhvati pijetla i htjede ga pojesti, ali sopravdanim razlogom, pa ga poče optuživati da uznemirava ljude jer noćukukuriče i ne dopušta im da spavaju. Pijetao se branio da to čini njima na korist,jer se tako bude i polaze za svojim uobičajenim poslovima, a mačak mu opetpredbaci krivnju da griješi protiv prirode, jer živi s majkom i sestrama. I naovo pijetao odvrati da tako postupa na korist svojih gospodara, jer im one zatonesu mnogo jaja, pa mačak reče: “Makar u tebe bilo mnogo krasnih objašnjenja,ja ipak ne kanim ostati gladan.” I pogosti se njime.

Basna pokazuje da ćeopak stvor, kada se na nešto odluči, ako ne uzmogne za to naći kakvu opravdanuizliku, zlodjelo izvesti posve otvoreno.

Vuk i čaplja

Progutao vuk kost pa stao obilaziti okolo tražećinekoga da ga izliječi. Naišavši na čaplju, zamoli je da mu za nagradu izvučekost iz grla. Ona zavuče glavu u vučje ždrijelo, izvadi kost i zatražidogovorenu nagradu. A vuk će na to: “E, draga moja, zar ti nije dosta što si izvučjih ralja živu glavu izvukla, nego još i plaću tražiš?”

Priča pokazuje da jekod opakih ljudi najveće dobročinstvo ako ti nikakvo zlo ne nanesu.

Vuk i magarac

Jedan od vukova, postavši vođom ostalima, proglasizakon te naredi da svatko tko negdje nešto ulovi, ima to pred druge iznijeti isvima razdijeliti. Slušajući to, magarac strese grivom, nasmija se i reče:“Krasno si to rekao, vučji vladaru, ali kako to da si ti jučer kradom u svojujazbinu odnio lovinu koju si samo sebi namijenio za hranu? Donesi je ovamo dase svima jednako razdijeli.” Na ovo se vuk nađe u čudu te ukine zakon.

Basna pokazuje da sevrlo često upravo oni koji zakone donose, tih zakona sami ne pridržavaju.

Vuk i pastir

Neki je vuk slijedio stado ovaca, ali im nikakvanije zla nanosio. U početku ga se pastir čuvao kao neprijatelja i, sav ustrahu, pomno na njega motrio, no kako je vuk neprestance išao za njim uopće nepokušavajući nešto ugrabiti, pomisli pastir da on stado zapravo više čuvanegoli što na njega vreba, pa stoga, kada je zbog nečega morao poći u grad,ostavi ovce uz vuka i ode. Razabravši da mu se pružila zgodna prilika, vukpokla najveći dio stada. Kada se pastir vrati i vidje poklano stado, reče:“Pravo mi budi. Što mi je trebalo da vuku povjeravam ovce?”

Tako i ljudi koji blagopovjere lakomcima, posve prirodno bez njega i ostanu.

Drvosječa i hermo

Nekom drvosječi, dok je kraj rijeke cijepao drva,odletje sjekira u vodu. Od nevolje sjedne na obalu i stade jadikovati. Doznavšiza to i sažalivši se na čovjeka, Hermo zaroni u rijeku, donese mu zlatnusjekiru i zapita ga je li to ona koju je izgubio. Kada drvosječa reče da nije,zaroni Hermo ponovno i iznese srebrnu. Drvosječa kaza kako ni ta nije njegova,pa mu Hermo, i treći put zaronivši, donese njegovu pravu sjekiru. Poštodrvosječa potvrdi da je to doista ona koju je izgubio, pohvali Hermo njegovučestitost te mu pokloni i one dvije druge. Našavši se s prijateljima, drvosječaim ispriča što mu se dogodilo pa jedan od njih poželje da se i njemu to desi:ode do rijeke, navlaš baci u nju svoju sjekiru pa plačući sjedne kraj vode. Injemu se tada ukaže Hermo pa, saznavši zašto jadikuje, zaroni kao i ranije,iznese zlatnu sjekiru i zapita ga je li tu sjekiru izgubio. No, kada on sradošću izusti: “Da, baš tu”, bog prezre toliku bestidnost pa ne samo da mu nedade ovu sjekiru, nego mu ne vrati ni njegove vlastite.

Basna pokazuje da subožanstva, isto toliko koliko pomažu čestitim ljudima, nesklona nepoštenima.

Muve

Kada se u nekoj smočnici izlio med, slete na njegamuhe i stanu ga jesti, a zbog slatkoće njegove nisu se od njega odvajale.Budući da nisu mogle odletjeti jer su im noge bile zapele u medu, utapajući serekoše: “Nesretne li smo, jer pogibamo zbog kratkotrajna užitka.”

Tako je mnogima njihovaproždrljivost uzrok mnogih zala.

Poljski miš i gradskimiš

Poljski miš pozove gradskoga miša na gozbu pa muza jelo ponudi ono što je u polju raslo – smokve, grožđe i koštuničavo voće.Gradski miš, videći veliku oskudicu u kojoj poljski miš živi, pozove ga dasutradan on dođe k njemu. Uvede ga u bogatašku smočnicu i ponudi mu da sepogoste svakojakim mesom, ribom, a k tome i kolačima. Dok su oni pri tome bili,uđe nadstojnik, a njih obuze strah i udariše u bijeg. Na to će poljski mišgradskome: “Uživaj ti u ovom životu i svim tim jestvinama, a ja ću radiježivjeti životom bez straha i u slobodi.”

Miš i žaba

U doba dok su životinje još govorile istimjezikom, sprijatelji se miš sa žabom, pozove je na ručak i odvede u bogataškusmočnicu koja bijaše puna kruha, sira, meda, smokava i ostalih ukusnihjestvina, te joj reče: “Jedi, žabo, od čega god hoćeš.” A žaba kaza: “Morašdoći i ti k meni da kušaš moje jelo, a da ti bude lakše, privezat ću jednutvoju nogu za svoju.” Sveza tako žaba jednu miševu nogu za svoju pa skoči ubaru povukavši i miša za sobom, te se miš utopi ovako govoreći: “Ti ćeš menesada ubiti, ali će me živo stvorenje osvetiti.” I doista, kobac ugleda mišakako pliva pa sleti i zgrabi ga, a zajedno s njim povuče i žabu te tako obojerastrga.

Loš savjet što gadobivamo od prijatelja, i za njih se same pretvara u pogibelj.

Putnici i medvjedica

Dva su prijatelja istim putem putovala. Najednomse pred njima pojavi medvjedica, pa se jedan hitro pope na neko stablo i ostadetamo sakriven. Drugi, videći da će ga medvjedica uhvatiti, pade na zemlju ipričini se mrtvim, a kada je medvjedica primaknula njušku k njemu i onjušilaga, zadrži dah. Kažu, naime, da ta zvijer ne dira mrtvaca. Nakon medvjedičinaodlaska, prvi putnik siđe s drveta i stade pitati drugoga što mu je tomedvjedica na uho prišapnula. A ovaj odgovori: “Da ubuduće ne putujem s takvimprijateljima koji u opasnostima ne ostaju uz mene.”

Basna pokazuje da sepravi prijatelji u nevolji poznaju.

Putnici i platana

U ljetno doba, oko podneva, dvojica putnikaizmučena od žege ugledaju platanu, pa se smjeste pod nju, legnu i odmarahu se unjezinoj sjeni. Pogledavši zatim uvis prema platani, stadoše jedan drugomegovoriti: “Ovo je stablo neplodno i ljudima nekorisno.” A platana im upade uriječ: “Nezahvalnici, uživate moje dobročinstvo, a nazivate me nekorisnom ineplodnom.”

Tako su i među ljudimaneki toliko nesretni da se njihovoj dobroti ne vjeruje ni kada drugima pomažu.

Čovjek koji je htiokupiti magarca

Neki je čovjek htio kupiti magarca pa ga najprijeuze da ga iskuša: Dovede ga među svoje magarce i ostavi uz jasle, a on napustiostale i smjesti se uz najljenijega i najproždrljivijega, ništa ne radeći.Čovjek mu na to namače ular, odvede ga njegovu gospodaru i vrati mu ga pa kadaovaj zapita kako ga je tako brzo uspio procijeniti, upade mu u riječ: “Netrebam ga ni iskušavati: znam, naime, da je onakav kakva je sebi među svimaostalima druga izabrao.”

Priča pokazuje da sesvatko prosuđuje prema onima s kojima se druži.

Divlji magarac

Divlji magarac, ugledavši pitomog magarca na nekomprisoju, priđe mu pa ga poče nazivati sretnim zbog krasna tijela i obilnehrane. Kasnije ga, međutim, vidje da nosi breme, a za njim ide gonič i batinomga udara, pa reče: “Bome te više ne držim sretnim jer vidim da blagostanjeuživaš samo po cijenu velikih muka.”

Tako ne treba zavidjetini na dobitku do kojega se dolazi uz opasnost i napor.

Magarac i konj

Magarac držaše da je konj sretan jer obilno iredovito jede, dok on sam ni pljeve nema dovoljno, a usto i silno naporno radi.No, kada dođe ratno doba, na konja se uspne naoružani vojnik i svuda je nanjemu jahao te ga tako potjera i usred neprijatelja. Tu konj bude ranjen ipogine, a magarac, vidjevši to, promijeni mišljenje i konja poče smatratinesretnim.

Basna pokazuje kakovladarima i bogatašima ne valja zavidjeti, nego se, pomišljajući na ljubomoru iopasnost koje im prijete, zadovoljiti oskudicom.

Magarac natovaren solju

Natovaren solju, prelazio magarac preko rijeke.Okliznu se i pade u vodu pa se sol rastopi, a on ustade ne osjećajući nikakvatereta. Obradovavši se tome, kada je drugi put prelazio rijeku noseći spužve,pomisli da će mu, ako i opet padne, biti lakše ustati te se navlaš okliznu.Dogodi mu se, međutim, da više nije mogao ustati, jer su se spužve napile vode,pa se utopi.

Tako i neki ljudi zbogsvojih namjera i nehotice zapadaju
u nevolje.

Magarac, lisica i lav

Udruže se magarac i lisica pa pođu zajedno u lov.Naiđoše, međutim, na lava te lisica, vidjevši opasnost koja im je zaprijetila,priđe lavu i ponudi mu da će mu predati magarca ako joj obeća da nju nećedirati. Kada je lav izjavio da će nju pustiti, povede ona magarca do neke zamkei vješto ga navede da upadne u nju. Lav na to, videći da mu magarac više nemože pobjeći, najprije ščepa lisicu, a zatim se baci i na magarca.

Tako često oni kojisaveznicima rade o glavi, i nehotice sami sebe upropašćuju.

Magarac i lavlja koža

Navukao magarac na se lavlju kožu pa svi mišljahuda je lav. Stadoše pred njim bježati i ljudi i životinje. No, kada puhnuvjetar, s magarca spade koža te on ostade bez te zaštite, a svi pritrče i stanuga udarati batinama i štapovima.

Basna pokazuje kako jesiromahu bolje ne oponašati bogataše da se ne izloži poruzi i ne dospije uopasnost.

Magarac i vuk

Magarac nagazi na trn i ostade hrom. Ugledavšivuka, obrati mu se: “Vuče moj, gle, pogibam od boli, a draže mi je da postanemručkom tebi negoli jastrebovima i gavranima. Molim te ipak za jednu uslugu,naime, da mi najprije iz noge izvučeš trn, tako da ne uginem u mukama.” Zagrizavšioštrim zubima trn, vuk ga izvuče, a magarac, riješivši se boli, kopitom udarivuka koji već bijaše razjapio ralje, razmrska mu njušku, čelo i zube tepobježe. Tada će vuk: “Ah, pravo mi budi kada se miješam u liječenje premda samnaučio da budem mesar.”

Basna pokazuje kako seoni koji se odriču vlastitog zanimanja i bave se onim koje im ne priliči,izvrgavaju poruzi i zapadaju u razne opasnosti.

Pastir koji je zbijao šale

Goneći ovce na pašu podalje od sela, neki jepastir kratio vrijeme ovakvim šalama. Dozivajući seljake u pomoć, tvrdio jekako vukovi napadaju ovce. Preplaši ih tako dva-tri puta pa dotrčaše, a potom usmijehu odoše, no naposljetku se vuk uistinu pojavi. Pa, premda stadu nije bilouzmaka, a on sam dozivao u pomoć, seljaci se, pomislivši da se pastir poobičaju šali, nisu na to mnogo obazirali, i tako mu se desi da je izgubio sveovce.

Priča pokazuje kakoprolaze lažljivci kojima se ne vjeruje ni onda kada govore istinu.

Dječak na kupanju

Jednom se neki dječak, kupajući se u rijeci, stadeutapati. Vidjevši nekog putnika, poče ga zvati u pomoć. Putnik, međutim, uzedječaka grditi zbog nepromišljenosti. A momčić će njemu: “Ti meni sada pomozi,a grdi me kasnije, kada me spasiš.”

Priča se kazuje u vezis onima što vrijeđaju čovjeka kojem pružaju pomoć.

Kradljivac i njegova majka

Neki dječak majci iz škole donese pločicu zapisanje koju bijaše ukrao od drugoga učenika. Majka ga ne istuče, već ga,naprotiv, još i pohvali, pa on sljedeći put ukrade ogrtač i donese joj ga, akako je ona to još radije dočekala, dječak se, kada je s vremenom i mladićpostao, dadne na krađu i vrednijih stvari. Jednom ga zateknu na djelu pa ga,svezavši mu ruke, povedu krvniku. Majka je, udarajući se u prsa, išla za njim,na što mladić reče kako bi joj želio nešto prišapnuti na uho. Ona mu pristupi,a on je zubima brzo zgrabi za uho i odgrize joj ga. Kada ga majka stadeoptuživati zbog bezbožnosti jer se nije odrekao grijeha, a još je i njuozlijedio, sin je prekide: “Da si me prvi put istukla, onda kada sam ukraopločicu za pisanje i donio je tebi, ne bih dospio ovako daleko niti bi me sadavodili u smrt.”

Priča pokazuje kako seono što se u samom početku ne kažnjava, s vremenom sve više povećava.

Majmuničina djeca

Kažu da majmunica rađa dvoje mladunčadi: jedno odnjih voli i brižno hrani, a drugo mrzi i ne brine se za njega. Po nekom seslučaju, međutim, od bogova poslanom, događa da umre ono za koje se tolikobrine, a ono koje je zanemarivala, dalje napreduje.

Priča pokazuje kako jeslučaj premoćniji od svake brige.

Pastir i pas

Neki je pastir imao veoma velikog psa pa mu jeobičavao za hranu bacati mrtvorođenu janjad i uginule ovce. Jednom, kada sestado vraćalo u tor, ugleda pastir psa kako prilazi ovcama i pozdravlja ihmašući repom pa reče: “E, dragi moj, ono što ti njima želiš, o glavu ti seobilo!”

Prikladna priča kada jeriječ o kakvu laskavcu.

Paun i ždral

Rugao se paun ždralu ismijavajući njegovu boju iovako govoreći: “Ja se odijevam u zlato i grimiz, a u tvojem perju nema nikakveljepote.” Na to će ždral: “Zato ja pjevam blizu samih zvijezda i letim unebeske visine, a ti poput pijetla gacaš dolje među kokošima.”

Bolje je biti slavan usiromašnu odijelu, nego se neslavno oholiti u bogatstvu.

Paun i čavka

Počeše ptice vijećati o tome koga će među sobomkraljem učiniti, pa paun zatraži da zbog ljepote za kralja postave njega. No,kada se već svi s time složiše, javi se čavka: “A ako nas za vrijeme tvojegakraljevanja bude orao progonio, kako ćeš nas obraniti?”

Basna pokazuje kakovladare trebaju krasiti razboritost i snaga, a ne ljepota.

Pvrčak i mravi

U zimsko su doba mravi sušili žito koje im se bilonavlažilo. Uto stiže gladan cvrčak i zatraži od njih hrane. Mravi mu, međutim,rekoše: “Zašto ljeti nisi skupljao hranu?” – Na to će cvrčak: “Nisam ljenčario,već sam uz glazbu pjevao.” Nasmijavši se, mravi uzvratiše: “Ako si u ljetnodoba svirao, a ti zimi pleši.”

Basna pokazuje kakočovjek ni u čemu ne smije biti nemaran da mu to ne donese jad i nevolju.

Mrav i balegar

U ljetno je doba mrav obilazio poljem, skupljaopšenicu i ječam i spremao zalihe hrane za zimu. Opazi ga balegar i začudi sešto se mrav u ovo vrijeme toliko trudi i muči dok ostale životinje žive udokolici i bez ikakva posla. I sam se balegar tada odmarao, a kasnije, kada jedošla zima i kiša isprala gnoj, dođe balegar gladan mravu i zamoli ga da mudadne nešto za jelo. A mrav će njemu: “E, balegaru moj, da si i ti tada radiokada sam se ja mučio, a ti me korio, ne bi sada od mene moljakao hrane.”

Tako oni koji se ublagostanju ne brinu za budućnost, kada se prilike promijene, najgore prođu.

Mrav i golub

Žedan mrav siđe do izvora, ali ga struja povuče ion se poče utapati. Ugleda ga golub, otkide sa stabla grančicu i baci je uizvor, a mrav sjedne na nju i tako se izbavi. Nešto je kasnije neki ptičarzajedno svezao trske i krenuo u lov na goluba, a mrav, vidjevši to, ubode ga unogu. Ptičara zabolje ubod pa odbaci trske, a golub na to pobježe.

Basna pokazuje dadobročiniteljima treba uzvraćati ljubav.

Kornjača i orao

Molila kornjača orla da je nauči letjeti.Odgovarao je on od toga govoreći kako je to strano njezinoj prirodi, no ona jejoš više ustrajala u svojoj molbi. Uhvati onda orao pandžama kornjaču, odneseje u visinu i ispusti, a ona pade na neku stijenu i razmrska se.

Basna pokazuje kako u nadmetanjumnogi sebi škode jer ne slušaju pametnije od sebe.

Kornjača i zec

Kornjača i zec prepirali se o tome tko je od njihdvoje brži. Odredivši rok i mjesto, uzeše se natjecati. Zec, po prirodi brz,nije se mnogo brinuo za trku, nego leže kraj puta i zadrijema, a kornjača,dobro znajući koliko je spora, trčaše bez predaha te tako prestiže zeca koji jespavao i odnese pobjedu.

Priča pokazuje kakotrud često nadmašuje zanemarenu prirodnu nadarenost.

Lav i zec

Naišao lav na usnula zeca i baš se spremao da gapojede, kadli ugleda košutu što je onuda prolazila. Ostavivši zeca, krenu upotjeru za njom, a zec se od buke probudi i pobježe. No, lav, premda je biodaleko otišao u potjeru za košutom, ne uspje uhvatiti košutu, pa se vrati kzecu. Vidjevši da mu je i zec pobjegao, reče: “Pravo mi budi jer sam plijenkoji mi je već bio u šapama ostavio nadajući se većemu.”

Tako i ljudi koji se nezadovoljavaju umjerenim dobitkom, gube i ono što im je već u rukama.

Pas i vuk

Pred nekim je seoskim imanjem drijemao pas. Dotrčivuk i htjede ga pojesti, a pas ga stade moliti da ga ne zakolje. “Sada samjoš”, reče mu, “malen i mršav. No, ako hoćeš malo počekati, moji gospodarispremaju svadbu pa ću se i ja tom prilikom dobro najesti, a onda ću postatimasniji i bit ću ti slasniji zalogaj.” Vuk, nagovoren, zaista i ode. Zanekoliko se dana vrati i nađe psa kako se odmara na kućnom krovu. Stade i počega odozdo dozivati podsjećajući ga na pogodbu, a pas će na to: “E, vuče moj,ako me ubuduće vidiš da ležim pred imanjem, ne čekaj više svadbe.”

Basna pokazuje da serazboriti ljudi, kada se jednom spase iz kakve opasnosti, cijeloga života čuvaju.





 
Picture
Dačani
Dačka religija
Odrednica iz Leksikona religija i mitova drevne Evrope, sastavili Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović i Dragoslav Srejović,Savremena administracija, Beograd, 1992.

Dačka religija podrazumeva religijska shvatanja, kultove i rituale populacije koja jekrajem I milenijuma pre n. e.naseljavala teritoriju od severnog dela Panonske nizije do donjeg Dunava. Tapopulacija, koju su grčki pisci nazivali Getima, a rimski - Dačanima, uključujese u veliku porodicu indoevropskih naroda. Proces formiranja Dako-Geta i njihovereligije započinje već početkom II milenijuma pre n. e., ali se oni jasno sagledavaju tek u poslednjimvekovima stare ere, posebno kad je Bojrebista (vladao od 82. do 44. g. pre n.e.) ujedinio dačka plemena i stvorio snažnu državu sa centrima u Transilvaniji.Moć Dačana slomili su Rimljani. Posle dugotrajnih ratovanja, Trajan je 106.godine konačno pokorio Dačane i njihovu teritoriju uključio u Rimsko Carstvo, učijim je okvirima ona ostala sve do 271. godine.

Izvori za dačku religiju veoma suoskudni. Herodot prvi pominje Gete i ističe da oni veruju da ne umiru, nego dapokojnici odlaze bogu Zalmoksisu ili Gebelezisu (prema novom čitanju Nebelizis).Svake pete godine šalju glasnika da Zalmoksisu prenese njihove molbe, i to na tajnačin što ga bacaju u vis i dočekuju na koplja. Ako koplja probodu glasnika i onodmah izdahne, verovalo se da im bog ukazuje milost, a ako se to ne dogodi,smatraju da je za glasnika odabrana pogrešna ličnost pa biraju drugoga. Čini seda su Geti poštovali Zalmoksisa kao veliko božanstvo zemlje, na šta ukazujupredanja o njegovom podzemnom stanu (v.Zalmoksis).

O ostalim božanstvima dačkogpanteona nema pouzdanih podataka. Na osnovu arheoloških nalaza pretpostavlja sedaje poštovana jedna boginja, slična Hestiji, i bog koji po svojim funkcijamanalikuje na Aresa, odnosno Marsa. Pod uticajem Tračana prihvaćen je i kultboginjeBendide (v. to ime pod Tračka religija). Naosnovu natpisa i figuralnih predstava iz rimske epohe može se zaključiti da jeizvestan broj dačkih božanstava i heroja u to vreme poštovan pod imenom LiberPatera, Herkula Inviktusa, Silvana ili Dijane Melifike. Zavetni reljefi pokazujuda je posebno bio popularan mistični kult takozvanih Podunavskih konjanika. Tajkult je posvedočen olovnim, kamenim ili keramičkim ikonama, na kojima je usredištu prikazana boginja, sa jednim ili, češće, dva konjanika, koji gaze ljudskufiguru ili ribu. Na osnovu pratećih ikonografskih detalja (žrtvovanje ovna,ritualna gozba, poprsja Sola i Lune) može se zaključiti da je kult Podunavskih konjanika nastao pod jakim uticajem mitraizma, odnosno Dioskura i Kabira.Predstave na skupocenim predmetima nađenim u kneževskim grobovima iz V-III v. pre n. e. verovatno imaju religiozan sadržaj. Na paragnatidama šlemagetskog tipa iz Adžiđola (Rumunija) prikazan je bradati konjanik sa kopljem upodignutoj desnici, dok su na knemidama predstavljene dve zmije: jedna koja sepribližava konjaniku i jedna koja se ustremljuje na neku pticu. Ispod konjanikaprikazan je muškarac na prestolu sa ritonom u jednoj i orlom u drugoj ruci. Tepredstave upućuju na kult herosa, posebno na herosa na konju. Na šlemu iz Kocofaneštija (Rumunija) predstavljena je scena žrtvovanja. Muškarac u oklopu iogrtaču, sa šiljatom kapom na glavi, verovatno sveštenik, mačem ubija ovna. Naritonu iz Poroina predstavljene su u središtu dve ljudske figure na prestolu,verovatno božanski par, a pokraj njih - po jedna figura u gestu adoracije.

Iz pisanih izvora je poznato daje u vreme stvaranja dačke države sveštenička kasta uživala najveći ugled.Vrhovni sveštenik Dekajneos (Dikineus) bio je uz Bojrebistu neka vrsta kralja,jer je smatran duhovnim učiteljem i vođom Dačana. NJegova moć je bila tako velikada je on zapovedao ne samo ljudima iz nižih staleža već i kraljevima. Sveštenstvoje svakako imalo značajnu ulogu i kasnije, na šta ukazuju dobro organizovanasvetilišta koja su otkrivena u različitim delovima Dakije. Najveće inajcelovitije istraženo je svetilište u Sarmisegetuzi, glavnom gradu iprestonici Dakije. To svetilište zauzima veliki ograđeni prostor, a sastoji seod nekoliko pravougaonih i kružnih konstrukcija. Najveća kružna konstrukcija,prečnika 9,40 m, sastoji se od prstena položenih andezitskih blokova koje prateandezitski stubovi i od dva unutrašnja prstena od drvenih stubaca, jednogkružnog i jednog potkovičastog. Na osnovu rasporeda i broja tih elemenatapretpostavlja se da je to svetilište odraz svojevrsnog dačkog kalendara, u komeje godina podeljena na 12 meseci sa po 30 dana, a svaki mesec na pet perioda odpo šest dana. I za ostala dva kružna svetilišta koja su otkrivena u Rumuniji uFetele Albe i u Pecica misli se da su formirana na osnovu određenihastronomskih posmatranja u koja je bio upućen vrhovni sveštenik. Pravougaonasvetilišta sastoje se od tri do šest redova kamenih baza za drvene ili kamenestubove ili stupce, najčešće od po 5 do 15. Jedinstven kultni spomenik je oltaru vidu stilizovanog Sunčevog diska, koji je konstruisan od zrakastoraspoređenih andezitskih ploča, a čiji prečnik iznosi 7 metara. Disk je podeljenna 10 segmenata koji predstavljaju Sunčeve zrake, a svaki od njih se završavajednim malim četvorougaonim udubljenjem čija funkcija nije dovoljno jasna. Na tomoltaru nađen je sloj pepela sa kostima svinje i keramičkim fragmentima, očiglednospaljenih žrtava. Na oltaru su primećeni i uski kanali kojima su se tečne žrtveslivale u kameno korito, skriveno ispod zemlje. Pretpostavlja se da su tu boguSunca prinošene na žrtvu razne životinje, a možda i ljudi.

O sahranjivanju i kultu mrtvih kodDačana može se suditi pretežno na osnovu arheoloških nalaza. Sa njihovihteritorija već od početka IImilenijuma pre n. e. poznat je veliki broj nekropola sa grobovima, kakospaljenih tako i inhumiranih pokojnika. Luksuzni predmeti koji su stavljani uzpokojnika, počev od sredine I milenijuma pre n. e. pokazuju da se od tog vremena utvrđuje verovanje damrtvi odlaze u jedan predeo gde će večno živeti i uživati u svakom zadovoljstvu.Mada se u oblicima grobova i načinu sahranjivanja uočavaju i uticaji helenističkei keltske latenske kulture, ipak je lokalna tradicija najizrazitija, a ogledase posebno u grobovima plemenske aristokratije. U jednom takvom grobu uAdžidolu, ispod velikog tumula načinjene su dve prostorije, i to veća u kojoj jeu drvenom kovčegu sahranjen muškarac i manja u kojoj je sahranjena žena. Pokrajnjih, u ograđenom prostoru, nađeni su skeleti tri konja sa celokupnom opremom.Pokraj pokojnika stavljeno je njegovo oružje sa ceremonijalnim šlemom i knemidamaod srebra, dekorisanim zlatom, kao i skupocene srebrne vaze ukrašenefantastičnim životinjama. Žena koja je prilikom sahrane muškarca ubijena, kao itri pomenuta konja, verovatno je pokojnikova supruga ili robinja. Ovom grobu jesličan i prinčevski grob iz Krajove, u kome su takođe nađeni mnogi predmeti,posebno delovi konjske opreme, bogato ukrašeni glavama bika, lava ili pantera.

Bibliografija

O religiji Dako-Geta još nije napisana opšta studija; jedino se raspolažedelima koja se odnose na vrhovno božanstvo Geta, na Zalmoksisa, vidi: M.Eliade, Zalmox, the VanishingGod: Comparative Studies in the Religion and Folklore of Daciaand Eastern Europe (Chicago, 1972). O dačkimbogovima i svetilištima vidi: H. Daicoviciu, "Dakische Gottheiten undHeiligtumer" u katalogu izložbe DieDaker (Mainz/Rhein, 1980).

 
Picture
 Šta istorija kaže o jednom od najvećih imena Francuske revolucije? Koja je druga strana njegove priče?
           Mali Maximilien (François Marie Isidore de) Robespierre rodio se 1758. godine kao najstariji od petoro braće. Nesloga, prerana smrt njegove majke, bekstvo njegovog oca koji se nikad nije vratio i život sa babom i delom na selu, kažu psiholozi, imala je za posledice vrlo kompleksnu i ponekad kontradiktorinu ličnost, u kakvu će Robespjer izrasti. Ovaj čovek, koji je bio poznat kao veliki govornik (jednom je u toku od 3 godine održao 150 govora, koji su znali da traju i po nekoliko sati!), privatno je bio tih, povučen i nepoverljiv. Ponekad je sistematski odbijao svaku intimnost i gadio se ljudi koji su bili srećni - a ponekad je bio "patološki osećajan", i "prenatrpan poštom, naročito od žena". Jedinoj ženi sa kojom je u mladosti imao donekle prisniji odnos, slao je pisma u kojima je naširoko i nadugačko iznosio svoje političke ideje, a o njima dvoma - ili malo ili nimalo... Sve ovo, kažu psiholozi, imalo je uticaja da život posveti politici.
Po profesiji je bio advokat, i tokom školovanja je bio uvek među najboljima. Kad smo kod njegovog obrazovanja, obratite pažnju na ovaj paradoks, koji ne piše ni u jednom udžbeniku: kao osnovac je čitao sastav pred kraljem (!) u njegovu slavu (!). A kralj, veliki apsolutista, nije mogao da dočeka kraj i naredio je kočijašu da potera kočije, ostavljajući dečaka poprskanog blatom! Kralju naravno, ni na pamet nije padalo da će taj dečak porasti u revolucionara, i da će 1791. godine potpisati njegovu smrtnu presudu.  U politički život Pariza uključio se na samom početku revolucije, 1789. godine, u 31. godini života, učestvujući u skupštini staleža, i to kao član Trećeg staleža. Pošto još uvek nije bio neka bitna figura u politici, Ustavotvorna skupština je radila na izradi ustava iz 1791. godine, i nije obraćala pažnju na "nekog tamo" Maksimilijana Robespjera, sudiju za kriminal iz malog mesta Arasa. Baš zato, ovaj genijalni političar i demagog, daje se na popularizaciju svojih ideja. A kako su njegove ideje bile utemeljene na delima Žana Žaka Rusoa, narod ih je lepo prihvatao. U jeku rada političkih partija, on se priključuje jakobincima, čiji su najveći suparnici žirondinci, pa će Robespjerova karijera biti obeležena borbom protiv žirondinaca.           Generalno, ovaj prvi deo njegove karijere poprilično je konstruktivan - imajući značajnu funkciju, kao prvi član Konventa, radio je na jačanju građanske vojske, a u isto vreme na istiskivanje aristokratskog uticaja iz nje. Ustav koji je sastavio sa svojim kolegama 1793. godine vrlo je liberalan I ispred svog vremena, čak i kontradiktoran samim donosiocima – jakobincima, i propisuje (pazite, govorimo o 18. veku!) opšte pravo glasa, federalno uređenje, referendum, slobodu štampe, lične slobode... Izuzetno je zanimljiv poslednji član ovog Ustava koji glasi: “Kada vlada narušava prava naroda, pobuna je za narod i za svaki deo naroda najsvetije pravo i najneophodnija dužnost". Svaku situaciju u zemlji on je iskorišćavao da sebi i jakobincima pribavi političke poene - poraz u ratu sa Austrijom, smrt kralja itd., i u tome je uspevao. Naravno da žirondinci nisu ovaj njegov uspeh gledali skrštenih ruku, i što je Robespjer više napredovao, to su oni više napadali. Ove tenzije između njih odvešće Francusku, koja se sva tresla od revolucionarnih promena, u diktaturu i teror (fr. la terreur).
  Nećemo ovde opisivati ovaj teror, možete tu priču naći bilo gde, već ćemo ga samo ilustrovati. Pod izgovorom dužnosti "Republike da zaštiti svakog svog građanina, I da istrebi sve neprijatelje revolucije”, u roku od manje od godinu dana, Robespjer i njegovi saradnici iz Konventa (tela koje je upravljalo Francuskom) sproveli su brutalnu čistku, sa "ciljem da osnuju I očuvaju Republiku". Pobijeno je 55 000 ljudi, od kojih su 72% bili, ni aristokrate niti žirondinci, već srednja klasa i seljaci. U Lionu, npr., vezivali su po 2000 ljudi lancima i gađali ih topovima, a one koji su preživeli dokrajčivali su bajonetima, što je dovelo do toga da vojska počne da se buni, jer puca na sopstveni narod. Takođe, u negiranju Crkve i religije, svako upražnjavanje vere proglašeno je ilegalnim i kažnjivim, a popovi su prisiljavani da se žene (naravno, onima koji su odbili, sledila je "smrt na licu mesta").  Ovakvo stanje je bilo neodrživo, kao uostalom i svako nasilje u istoriji. Robespjer i njegovi saradnici izazvali su ovim preterivanjem ogroman bes svojih sugrađana. Na jednom sastanku sa opozicijom, Robespjer i njegovi saradnici su izvikani, izvređani i nije im dozvoljeno da dovrše reč. Shvativši koliko je ozbiljna situacija, Robespjer je zaćutao, i baš u tom trenutku neko je povikao: "Guši ga Dantonova krv!", gde se mislilo na njegovog nekadašnjeg bliskog saradnika, koji je, kao i Robespjerov kum, stradao u bezumnom teroru.           Već sutradan, Robespjer i njegovi saradnici su stavljeni van zakona i počela je hajka na njih. Bežeći pred egzekutorima, neki su se bacili niz stepenice, neki su iskakali kroz prozor, neki su pucali u sebe, sve radi izbegavanja pogubljenja... Što se Robespjera tiče, pri njegovom hapšenju, razneta mu je vilica (moguće je da je to neuspelo samoubistvo, a možda je delo nekog od izvršitelja). Bilo je to kao da slikaru odsečete ruku ili igraču nogu - Robespjer, čovek koji je čitavu karijeru razvio govorništvom, sada je ostao bez mogućnosti govora... Oko glave mu je obavijen zavoj, ne bi li koliko-toliko doprineo da se Robespjerovo stanje ne pogorša dok čeka sutrašnje pogubljenje u (još jedan paradoks!) istoj sobi u kojoj je pogubljenje čekala Marija Antoaneta.           Sutradan, 24. jula, pred pogubljenje mu je skinut povez kojim mu je bila fiksirana vilica, i ovaj političar, pravnik, revolucionar i govornik je od bola "vikao u agoniji sve dok ga pad oštrice nije ućutao". Sahranjen je u kolektivnom grobu.          Poslednje reči su mu bile "Merci, monsieur" ("Hvala, gospodine"), i bile su upućene čoveku koji mu je dodao maramicu da obriše krv sa odela.
Za kraj, evo šta Robespjer ima da kaže o svojim postupcima:
"Teror bez vrline je fatalan. Vrlina bez terora je bespomoćna. To je ključna stvar svake radikalne promene. A ako pogledate u neposrednu realnost onoga što radimo, videćete da ubijamo ljude, činimo zlodela. I jedina stvar koja opravdava naša dela i nedela je ideja o slobodi, jednakosti, bratstvu."   

Piše: Ivka

 
Picture
Deo bedema u kome su otkriveni ostaci rimskog kastruma
Nakon što su  porazili Skordisce (Kelte) i uništili njihov Singidunum, koji se nalazio između današnje Višnjice i Velikog sela, rimljani su osnovali  svoj antički Singidunum juznije na brdu iznad ušća Save i Dunava, na kojem se danas nalazi uži deo Beograda. Za vreme Hadrijana (117-138) Singidunum  dobija status muncipija – naselja sa ograničenom gradskom upravom, a kasnije i status kolonije – sa potpunim rimskim građanskim pravima između 211.i 287.god. U njemu je čitav svoj zivot boravila IV legija Flavije. U današnjem Zemunu (Taurunum) bila je komanda rimske podunavske flotile.
Nakon sloma kod Delfa, gde Kelti u ratu sa Grcima izgubiše svog  vođu  Brenea, Keltska imperija po zapisima Pausnija I Justina raspade se na tri dela. Jedan deo pobeže u Aziju , drugi deo u Trakiju, a treći se vrati istim putem odakle su i došli i naseliše se na ušću Save u Dunav, nazivajuci sebe Skodorscima. Nakon bratoubilačkog rata u kom Skordorsci uništiše Taurince i njihov Taurunum, izgradiše svoj veliki Singidunum kod danasnje Višnjice (Gavela,1955:17). 83 god. p.n.e.  Lucije Scipion potuče Skordiske sa Balkana, a sam Gaj Cezar krenu na  Galiju (Paunović,1968:47). Iako su Rimljani osvojili ovaj deo teritorije (Meziju), on ostaje van njihove kontrole  sve do dolaska Oktavijana Avgusta,  nećaka Julija Cezara, koji stabilizuje ovaj region. Rimljani na prostoru današnjeg užeg centra Beograda podižu svoj anticki Singidunum.  Još za vreme vladavine Oktavijana  Avgusta  Singidunum, posle Sirmijuma, postaje najjači vojni centar.  Vespazijan 85 god.p.n.e.  smešta u Singidunum IV legiju Flavije i Singidunum postaje glavni invazioni centar. Vespanzijan sa glavninom druge dunavske armije,  koja je bila sastavljena od više legija, kreće na dalja osvajanja.

U toku razvitka Singidunum  za vreme Hadrijana (117-138) postaje muncipija ili naselje sa organičenom gradskom upravom, a početakom III veka Singidunum doseže rang kolonije ili grada sa potpunim rimskim pravima (Paunović,1968:50). Vojni logor bio je okružen jakim bedemima, kastrum je bio četvrtastog oblika i sastajao se iz pretoriuma i vojničkih stanova. U sredini je bio prostor za vežbanje ratnih veština. Logor je bio obilno snadbeven oružijem i ratnim spravama, među kojima su bili i najmoderniji karablasti i katapulti.
 Uz vojni logor kao pokretač razvilo se i civilno naselje, nazvano Kanabe. U njemu su uglavnom stanovali isluženi vojnici, trgovci, zanatlije i svi oni kojima je život bio vezan za vojsku. Ova varoš proširila se vrlo brzo duž Save i Dunava, da bi se oba dela spojila novim delom,  koji se širio iza Kalemegdana. Tako okružiše kastrum, čije velike zidine nastaviše da dominiraju nad Savom i Dunavom, a sad i Kanabom. Kanabe, kao i sam kastrum, dobija dve glavne ulice. Cardo Principale se prostirala od kastruma preko Kalemegdana današnjom Vasinom ulicom,  da bi se završila duž Bulevara Revolucije prolazeći pokraj nekropole. Druga ulica Cardo decumans povezivala je savski sa dunavskim delom grada. Ove  dve ulice ukrštale su se kod današnje Narodne banke u današnjoj Ulici kralja Petra, gde se nalazio forum. Tu je takođe bio i amfiteatar, bazilika i ostale javne građevine. Inače, patricijski deo grada se nalazio kod današnje Saborne crkve, na čijem mestu se uzdizao Jupiterov hram, palata komadanta legije i javno kupatilo „Terma“ (Paunović,1986:59). Današnja Ulica kralja Petra bila je i ondašnja glavna trgovačka ulica, u kojoj su bile smeštene trgovačke i zanatske radnje prema vrsti proizvoda. Šarenila od istaknutih firmi bilo je i onda, a kupce je mamila izložena roba u tezgama okrenutim prema ulicama, tako da su kupci mogli da priđu i da je pregledaju. Rimske kuće su bile lepe i pune svetla. U životu Rimljana terme su igrale značajnu ulogu , a to je pogotovu bilo izraženo za vreme Hadrijana, kada je u Singidunumu bilo sagrađeno najviše velikih javnih građevina. Za siromašnije građane postojale su javne terme, kojih je u Singidunumu bilo više, a za jednu se zna da se nalazila na prostoru današnje Saborne crkve i Francuske ambasade . Prema sačuvanim podacima, ulaznice za terme su bile jeftine, tako da je i najsiromašnije stanovništvo moglo da ih koristi. Javne terme su imale sve duple prostorije: jedne za muškarce, druge za žene. (Paunović,1986:60-61).                                               
Privredni  život u Singidunumu se delio na tri dela. Prvi deo je svakako bio zasnovan na lokalnoj produkciji. Kao najznačajniji deo lokalne produkcije, pa i same privrede Singidunuma, bila je poljoprivreda sa stočarstvom , lovom i ribolovom. Veterani su posle otpusta dobijali u trajni posed obradivu zemlju,  tako da je u korist IV legije Flavije bio eksploatisan dobar deo najplodnije  zemlje. Zemljoradnja je bila zastupljena i u seoskim naseljima na široj teritoriji grada. Značajna pažnja je posvećena i vinogradarstvu. Zanatske delatnosti su prikazane kroz građevinske, grnčarske, kamenorezačke i ciglarske proizvode. Za građevinski i kamenorezački zanat korišćen je kamen  sa Tašmajdana. Za sve spomenike koji su izgrađeni od tog kamena možemo da kažemo da su proizvod domaćih radionica. Ciglana je izrađivala opeke sa žigom IV legije Flavije. Ove cigle su nalažene i van teritorije Singidunuma. Grnčarski proizvodi i ostala sitnija zanatstva prikazani su brojnim proizvodima lokalnih majstora. Drugi deo privrede grada, zahvaljujući njegovom geogrfskom položaju, svakako je predstavljao tranzit, pošto se Singidunum nalazio  na raskršću nekoliko važnih saobraćajnica. Kroz Singidunum je prolazio vojni i trgovački put koji je spajao Italiju  i Zapad sa Malom Azijom i Istokom. Sav promet ovim putem morao je da ide preko Singidunuma , gde se nalazio most preko Save. Carinska stanica Confluentes, na zemunskoj strani, nalazila se granica dveju  provincija. Ova stanica je kontrolisala plovidbu . Tu se verovatno naplaćivala i taksa za prelaz preko mosta. Treći osnovni prihod Singidunuma je svakako bio u vojničkim platama. Mnoge generacije vojnika doprinosile su izgradnji Singidunuma . Vojska je pored plata donosila sa vojnih pohoda i ratni plen. U Singidunumu su veterani unapređivali privredu i zauzimali važne uloge u privredi i gradskoj upravi . Da bi bolje shvatili koliki su prihodi bili govore nam i natpisi na pronađenim pločama. Tako znamo da je jedan veteran podigao termu u čast svoje zene. Jedan vojnik IV legije Flavije podigao je hram boginji Hekati. Ovakvih i sličnih primera ima više. Prema procenama V.Kondića  Singidunum je do kraja III veka imao posadu od 5000 vojnika. Kasnije se broj vojnika smanjivao, pa se procenju je da je početkom IV veka bilo  oko 2000 ljudi. Godišnja plata običnog legionara u vreme od Avgusta do Domicijana iznosila je 225 denara, a u vreme Karakale čak 750 denara. Iz navedenih podataka ispada da je vojska u Singidunumu kao ukupnu prosečnu godišnju sumu primala oko 1.125.000 denara u I veku dok je u III veku dostizala sumu od 3.750.000 denara. Ako se ovome dodaju plen, povremeni pokloni u novcu i novac dobijen nakon odsluženja vojnog roka, jasno je da je vojska  bila snažan ekonomski potencijal Singidunuma (Zotović,1995:42-43).                                                                                            
Na prostoru Singidunuma o religioznom životu saznajemo preko epigrafskih i ikonografskih spomenika. Posvetu čine nadgrobni spomenici posvećeni bogovima Manama. Uglavnom su glasili Dis Manibus, a ređe Dis Manibus scarum ili Dis Manibus infernis. Oni ne pružaju nikakve podatke o kultu mrtvih, već samo predstavljaju uobičajne posvete koje su prihvaćene u ovom delu Carstva. Na drugom mestu po brojnosti dolaze zaveti posvećeni Jupiteru. Posveta je glasila Juppiter optimus maximus. Jasno se vidi da je reč o zvaničnom kultu Kapitolskog Jupitera. Tvorci ovih spomenika su uglavnom bili vojna lica. Pored ovih postoje zaveti sa posvetama Juppiter optimus maximus Peternus. Nekoliko ovakvih spomenkia je pronađeno u Singidunumu, Naisu, Gornjoj Meziji i Donjoj Panoniji, što pokazuje da je Paternus bilo lokalno božanstvo koje je idetifikovano sa rimskim Jupiterom. Sa Avale potiče usamljeni zavet boginji Orciji i on predstavlja interpretaciju neke htonske boginje. Pod ovim imenom se sreće samo u Singidunumu. Sudeći prema imenu dedikanata, može se reći da se radi o keltskoj boginji koja je nakon romanizacije shvaćena kao zenski korleat boginje Orkusa. Na teritoriji Srbije poznato je nekoliko spomenika koji su posvećeni Hekati. Među njima značajno mesto zauzima arhitravna greda pronađena u Beogradu. Ona nam govori o tome da je u prvoj polovini III veka postojala neka kapela ili svetilište u kome su se okupljali hekatini vernici iz Singidunuma. Beograd je ovim spomenikom predstavljao najseverozapadniju tačku ovog kulta u oblasti istočnobalkanskih provincija. Od orijentalnih kultova u Singidunumu su posvedočili samo kult persijskog boga Mitre ili Podunavskih konjanika. Zavet upućen Heronu svedoči da je u Singidunumu postojalo jedno udruženje kojim je upravljao Pater. U Beogradu je pronađen samo jedan oltar posvećen Silvanu. Na tom spomeniku Silvan ima epitet Silvestra cime je označena njegova izvorna funkcija . U ovom izvornom obliku on je poštovan jedino u balkanskim oblastima. Ostali zaveti posvećeni Nemezi, Liberu, Liberi, Majci zemlji, zatim cipus sa ilustracijom žrtvenika svečanosti , kao i dobro poznavanje Herkulove ikonografije govore nam o tome da su stanovnici Singidunuma bili svestraniji po pitanju religije nego sto je to dokumentovano spomenicima. Romanizovano stanovnistvo Singidunuma je prihvatilo zvaničnu rimsku religiju , prihvatilo je neke orijentalne kultove, ali je pri tome očuvalo veru u svoje stare bogove prikrivene pod imenima rimskih bogova. Osim Hekatinog svetilišta pretpostavlja se postojanje još jednog hrama koji se nalazio u današnjoj Ulici kralja Petra. Epigrafski materijal pronađen na ovom mestu ukazuje na to da se tu nalazio hram boga Jupitera. Izgleda da je u tom hramu bio postavljen zavet Heronu(Zotović,1995:43-45).

Beograd je kao koncept predstavljao pravu riznicu materijalnih ostataka prošlosti, bez kojih nije moguće pratiti istorijski razvoj grada. Današnja beogradska tvrđava je od II  pa do XVIII veka  neprestano rušena i nadograđivana,  tako da je tvrdjava evoluirala od Rimskog kastruma, preko vizantijskog, ugarskog i srpskog srednjovekovnog grada do turske i austrijske tvrđave. Značajne rezultate pružila su  ispitivanju antičkog Singidunuma pod vođstvom V. Kondića,  ali i brojna slučajna otkrića nastala za vreme kopanja  temelja neke buduće zgrade. Na zapadnom delu donjeg grada, uz same obronke kalemegdanske stene, pronađeno je naselje zanatlija  i trgovaca, takozvano kanabe, koje predstavlja poseban oblik urbane celine, formirano uz rimske logore. U toku višegodišnjih ispitivanja utvrđene su granice njegovog prostiranja i završeno je otkrivanje nađenih građevina.
U okviru ovog kompleksa malih dimenzija nalazili su se objekti raznovrsnih funkcija. Sakaralnom delu pripadaju hramovi , od kojih je jedan, uklesan u stenu, bio posvećen bogu Mitri. U drugom delu su se nalazile radionice, u kojima se proizvodila keramika i oružje. Kanaba Singidunuma je trajala u periodu od II do IV veka, tj. do prvih prodora germanskih plemena.  Nemirna vremena seoba naroda donela su razaranja i požare. Na prostoru Beograda slučajnim otkrićima smo došli do sledećeg: na Bulevaru Revolucije broj 28-32, otkopan je jedan kostur, pored kojeg je nađen  fragmentovani žižak. Drugih predmeta nije bilo. Na prostoru između ulica Braće Jugović i Simine, na mestu stare Glavnjače, prilikom kopanja za zgradu hemijskog instituta, po celoj površini gradilišta, nađeno je mnogo ostataka rimske kulture. Osim ovoga, bilo je nešto manje ostataka turskog materijala. Slojevi su bili ispreturani, ali nađeni materijal ne može se tačno fiksirati, jer je tokom vremena to mesto više puta prekopavano. No i pored toga, na pojedinim mestima ipak se može izdovjiti više slojeva.  Kao najstariji sloj smatramo sloj rimskih grobova u obliku bunara, a zatim sloj kuća, što se moglo konstatovati na osnovu ostataka zidova i podova, koji su se nalazili odmah iza njih. Grobovi u obliku bunara konstatovani su na osam mesta. Pojedini grobovi uništeni su kasnije, izgradnjom temelja. Oblik grobova je bio okrugao,  dubina se kretala do 6 metara, a širina do 1,20 metara. Grobne jame bile su pune pepela i ugljena,  pomešane sa mnogo fragmenata keramike, stakla, govžđa i ostataka spaljenih kostiju pokojnika i raznih životinja. Bilo je i finije rimske keramike „terra sigilate“, no ona nije imala nekih karakterističnih osobina. U grobu br.2 pronađen je jedan fragmentovani žižak  sa utisnutim žigom „CASSI“. U Dobračinoj br. 22-24 prilikom rada na kopanju temelja u ispreturanim slojevima, nađeno je turskog i  rimskog materijala. 

Fragmenti obične  rimskekeramike bili su izmešani sa ostacima ljudskih kostiju i komadima rimskih opeka. Verovatno da se tu nalazilo rimsko groblje koje je ranije uništeno, te ga danas nalazimo u šutu. U Ulici kralja Petra, niže Narodne banke, u toku 1954. godine izvodili su se veliki temeljni radovi i tom prilikom su otkopana dva rimska votivna spomenika, od kojih je jedan oštećen, tako da se ne može pročitati jedan deo natpisa. Prvi spomenik rađen je od tašmajdanskog poroznog kamena čije su razmere: visina 99 cm, širina 39 cm i dužina 46 cm. (Slika sa *) Natpis glasi: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) CILICES PRO SALUTE DDD NNN (domini nostri tres) PO.......A ....RONES ...EXPRO ET PRISCO COS (consules). Druga ara rađena je od čvršćeg kamena. Njena razmere su: visina 60 cm, širina 27 cm, a dužina 20 cm. Na njoj natpis glasi: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) PASTVAR . . . . NVSEXV . . .POS VIT.  Osim navedenih žrtvenika na ovom mestu nađeno je dosta rimske keramike, jedan kameni mlin, jedna plinta četvrtastog oblika iz koje se verovatno dizao stub ili stubac. Na mestu gde je nađen prvi žrtvenik bilo je dosta bronzanog novca , no nažalost ni jedan komad se nije mogao pročitati (Todorović Birtašević 1955: 33-36). Naletima Huna 441. godine nisu mogli da odole ni jaki bedemi Gornjeg grada. U ruševinama Gornjeg i Donjeg rimskog grada, u jakim slojevima gareži pronađeni su predmeti koji su pripadali novim osvajačima podunavlja, kao što su: Huni, Gepidi, Istočni Goti i Avari (Bajanović Xadzi-Pešić,1974:92).

Možemo da zaključimo da se Singidunum razvio od keltskog naselja do rimskog carskog grada  prvenstveno zbog svoje geografske pozicije. Uvek je bio plen raznih naroda,  pa i samih rimljana koji ga preuzeše od kelta i napraviše grad kakav nije postojao na ovim prostorima. Ovaj razvijeni grad imao je jaku privredu i razvijenu infrakstruturu, lukave vernike . U njemu su boravili carevi poput Domicijana i Konstancija i bio je rodno mesto                                   
Cara Jovijana. Bio je dom IV legije Flavije, a jedno vreme je u njemu boravila i druga podunavska armija, ali svemu što je lepo dođe kraj, pa tako i ovom rimskom gradu, kojeg uništiše Huni 441. Godine. Danas nam o njemu govore razni spisi antičkih pisaca, ali i arheološka nalazišta na čitavom područiju Beograda.  

Napisao: Stankovič Stefan          

Literatura
1.Bajović Hadzi-Pešić M, 1974, Beogradski grad u svetlu novih arheološkoih rezultata. Velika arheološka nalazišta u Srbiji (ur. D, Vučenov) Kolarčev narodni univerzitet, str. 90-96

2.Birtašević M, 1955. Praistorijski I Antički Singidunum. Godišnjak muzeja grada
Beograda,II:31

3.Gavela B, 1955. Praistorijski I Antički Singidunum. Godišnjak muzeja grada Beograda,II:9
4.Paunović M, (1968) Beograd večiti grad, Beograd: N.U.”Svetozar Marković”
5.Todorović J, 1955. Praistorijski I Antički Singidunum. Godišnjak muzeja grada Beograda,II:31