ličnost
Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen
Manfred Albreht Frajher fon Rihthofen (nem. Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen; Breslau, 2. maj 1892 — Vo sir Som, 21. april 1918)
Bio jenemački pilot u Prvom svetskom ratu. Sa ukupno 80 priznatih vazdušnih pobeda i danas se smatra „asom nad asovima“.
Rihthofen je imao mnogo nadimaka. Nemci su ga zvali Crveni borbeni letač (der rote Kampfflieger). Francuzi su ga zvali Mali crveni (petit rouge), Crveni đavo (le Diablo Rouge) ili jednostavno DŽoni. Na engleskom govornom području bio je poznat pod nadimkom Crveni vitez (Red Knight) ili Crveni baron (Red Baron). Nadimak Crveni baron (Der Rote Baron) ubrzo se ustalio i u Nemačkoj i zadržao se sve do danas.
Rani život
Manfred fon Rihthofen rođen je 2. maja 1892. godine u gradu Breslau u Šleziji, Nemačka (danas Vroclav u Poljskoj). Kada je imao 9 godina, njegova porodica preselila se u Švajdnic (danas Svidnica u Poljskoj). U svojoj mladosti Rihthofen se aktivno bavio jahanjem i lovom, tako da je po završetku kadetske obuke 1911. godine stupio u 1. Ulanski puk - Kajzer Aleksander III.
Sa početkom Prvog svetskog rata, Rihthofen je kao izviđač u svom konjičkom puku, učestovao u borbama i na Zapadnom i na Istočnom frontu. Međutim, zahvaljujući mitraljezima i bodljikavoj žici konjica je izgubila svoju prvobitnu ulogu zbog čega je korišćena u rovovskom ratu kao obična pešadija. Dugi periodi neaktivnosti i jednoličnost vojničkog života u rovovima motivisali su Manfreda da podnese zahtev za prijem u nemačko ratno vazduhoplovstvo. Zahtev mu je uskoro odobren i krajem maja 1915. godine prebačen je u vazduhoplovstvo.
Pilotska karijera
Inspirisan slučajnim susretom sa nemačkih lovačkim asom Osvaldom Belkeom, Manfred je odlučio da i sam postane pilot. Kasnije će upravo Belke izabrati Rihthofena u sastav svoje elitne lovačke eskadrile Jasta 2 (Jagdstaffel). Fon Rihthofen je 17. septembra 1916. godine ostvario svoju prvu vazdušnu pobedu iznag Kambrea u Francuskoj.
Posle svoje prve pobede Rihthofen je pisao svom prijatelju koji je bio zlatar u Berlinu i naručio da mu izradi srebrni pehar na kojem je bio ugraviran datum kada je ostvario svoju prvu vazdušnu pobedu kao i tip aviona koji je oborio. Ovu tradiciju nastaviće sve do svoje šezdesete pobede kada je morao da je prekine zbog nedostatka srebra u blokiranoj Nemačkoj.
Rihthofen je, kao i većina njegovih kolega pilota na obe strane, bio veoma sujeveran. Nikada nije odlazio u borbu bez poljupca voljene osobe. Ovaj ritual ubrzo se proširio i među ostalim pilotima lovcima.
Posle svoje 18 pobede Rihthofen je odlikovan najvećim nemačkim vojnim odlikovanjem u Prvom svetskom ratu, Orednom za zasluge (Plavi Maks) (Pour la Mérite). 23. novembra 1916. godine oborio je britanskog asa Lenoa Hokera poznatog pod nadimkom „britanski Belke“. Tokom ove akcije još uvek je leteo na avionu Albatros D.II. Ipak, posle ove akcije shvatio je da mu je potreban lovac koji će imati veće manevarske sposobnosti iako je to značilo da će maksimalna brzina biti manja. Nažalost, Albatros je bio glavni lovački avion u naoružanju nemačkog ratnog vazduhoplovstva tako da će nastaviti da leti na ovom tipu aviona sve do sredine 1917. godine. Od septembra 1917. godine leteo je na novom trokrilnom avionu Foker Dr.I koji će u njegovim rukama steći slavu skoro istu kao i sam Crveni baron.
Leteći cirkus
U januaru 1917. godine. Rihthofen je preuzeo komandu nad Jastom 11, u čijem sastavu su se nalazili neki od najpoznatijih nemačkih pilota koje je u navećem broju slučajeva obučavao upravo Crveni baron. Od aprila 1918. godine u sastavu njegove eskadrile nalazio se i Ernst Udet.
Avioni Jaste 11 imali su crvene oznake, dok su neki bili potpuno ofarbani u crvenu boju. Eskadrila je najčešće bila smeštena u šatorima kako bi bila bliže liniji fronta i kako bi lakše izbegla neprijateljska bombardovanja. Zbog ovakvog imidža Jasta 11 je dobila nadimak „Leteći cirkus“ ili „Rihthofenov cirkus“.
Rihthofen je svoju eskadrilu vodio sa neverovatnim uspehom koji je kulminirao tokom „krvavog Aprila“ 1917. godine. U ovom periodu oborio je 20 britanskih aviona čime je ukupan broj pobeda povećao na 52. U julu iste godine bio je ranjeg u glavu zbog čega nije mogao da leti nekoliko nedelja. Po oporavku postaje komandant 1. lovačkog jata (Jagdgeschwader 1) koje je bilo sastavljeno od eskadrila Jasta 4, 6, 10 i 11. Po svedočenjima njegovih potčinjenih, povreda glave ostavila je trajne posledice. Rihthofen je često osećao mučnine i glavobolje po povratku sa letenja, često je menjao raspoloženje, pa čak i borbenu taktiku. Upornost i tvrdoglavost sa kojom je progonio metu, ne obazirući se na događanja oko sebe, što će na kraju i dovesti do njegove pogibije, nije karakteristično za njegov način borbe koji je primenjivao pre ranjavanja.
Rihthofen je bio briljantni taktičar ali nije bio za vođu. Komandu nad drugim lovačkim jedinicama primio je ne zato što je to želeo, već zato što se to od njega očekivalo. NJegovi potčinjeni opisivali su ga kao izdvojenu i bezosećajnu osobu koja nije imala smisla za humor iako su neke njegove kolege tvrdile suprotno. Ovo mišljenje se još više uvrežilo nakon ranjavanja.
Prema nekim izvorima u Nemačkoj je 1918. godine vladao užasan strah da bi pogibija Rihthofena, koji je u međuvremenu postao nacionalni junak, zadala užasan udarac moralu nacije. Zbog toga su ga njegovi pretpostavljeni zamolili da se povuče, što je on odbio.
Posle Rihthofenove smrti, aprila 1918. godine komanda nad Letećim cirkusom dodeljena je Vilhelmu Rajnhardu koga je sam Crveni baron izabrao za svog naslednika. Rahnhard je komandovao Letećim cirkusom sve do svoje smrti u letačkoj nesreći 3. jula 1918. godine u Aldersdorfu. Posle Rajhardove smrti komandu nad jedinicom preuzeo je Herman Gering koji će kasnije postati vođa nemačke Luftvafe.
Pogibija
Dana 21. aprila 1918. godine. Rihthofen je pogođen jednim zrnom kalibra .303 (standardna britanska municija koju su koristile i puške i mitraljezi) dok je leteo iznad Morlankur grebena u blizini reke Some. Ubrzo potom je umro. Neposredno pre nego što je pogođen Crveni baron je bio u poteri za britanskim Sopvit Kamelom kojim je upravljao kanadski pilot, poručnik Vilfrid „Vop“ Mej iz 209. eskadrile RAF-a. U isto vreme na repu Crvenog barona bio je Mejov školski prijatelj, kapetan Artur „Roj“ Braun; u trenutku kada se Crveni baron okrenuo da proveri svoj rep, tj. u pravcu Brauna, pogođen je metkom koji je dolazio odozdo i sa leđa i koji je ukoso prošao kroz njegov grudni koš.
Rihthofen je zatim izveo užurbano, ali kontrolisano sletanje blizu puta Braj-Korbi, severno od sela Vo-sur-Som, u sektoru koji su kontrolisale Australijske imperijalne snage. NJegov Foker nije oštećen prilikom sletanja. Prema nekim izvorima Rihthofen je izdahuo nekoliko sekundi nakon što se australijski vojnici stigli do aviona i poslednje što je izgovorio bilo je kaputt (u slobodnom prevodu „gotov sam"). Međutim, preovlađujuće mišljenje je da je Crveni baron izdahnuo odmah nakon sletanja.
Najbliža jedinica australijskog ratnog vazduhoplovstva, 3. eskadrila, preuzela je odgovornost za posmrtne ostatke Crvenog barona.
Savremeni istoričari smatraju da je Crveni baron najverovatnije pao kao žrtva protivavionske vatre sa zemlje, konkretno narednika Sedrika Popkina iz australijske 24. mitraljeske čete. Popkin je jedini otvorio vatru sa desne strane na Rihthofenov avion, neposredno pre nego što je sleteo. Mnogi australijski pešadinci su takođe pucali na Rihthofenov avion tako da postoji mogućnost da je neko od njih ispalio smrtonosni metak. Britanski RAF je obaranje Rihthofena pripisao Braunu. Međutim, Crveni baron je poživeo najviše 20-30 sekundi nakon ranjavanja, a Braun u ovom periodu nije otvarao vatru na njegov avion.
Komandir 3. eskadrile, major Dejvid Blejk ukazao je na mogućnost da je Crveni Baron oboren dejstvom jednog od njegovih pilota koji su takođe učestvovali u borbi tog popodneva. Nakon izvršene autopsije major Blejk je promenio mišljenje i postao je jedan od zagovornika teorije da je smrtonosni metak došao sa zemlje.
Manfred fon Rihthofen sahranjen je 22. aprila 1918. godine uz sve vojne počasti, na groblju u Bertangleu u blizini Amijena. Posle rata, posmrtni ostaci Crvenog barona su ekshumirani i preneti u porodičnu grobnicu u Vizbadenu, Nemačka
Bio jenemački pilot u Prvom svetskom ratu. Sa ukupno 80 priznatih vazdušnih pobeda i danas se smatra „asom nad asovima“.
Rihthofen je imao mnogo nadimaka. Nemci su ga zvali Crveni borbeni letač (der rote Kampfflieger). Francuzi su ga zvali Mali crveni (petit rouge), Crveni đavo (le Diablo Rouge) ili jednostavno DŽoni. Na engleskom govornom području bio je poznat pod nadimkom Crveni vitez (Red Knight) ili Crveni baron (Red Baron). Nadimak Crveni baron (Der Rote Baron) ubrzo se ustalio i u Nemačkoj i zadržao se sve do danas.
Rani život
Manfred fon Rihthofen rođen je 2. maja 1892. godine u gradu Breslau u Šleziji, Nemačka (danas Vroclav u Poljskoj). Kada je imao 9 godina, njegova porodica preselila se u Švajdnic (danas Svidnica u Poljskoj). U svojoj mladosti Rihthofen se aktivno bavio jahanjem i lovom, tako da je po završetku kadetske obuke 1911. godine stupio u 1. Ulanski puk - Kajzer Aleksander III.
Sa početkom Prvog svetskog rata, Rihthofen je kao izviđač u svom konjičkom puku, učestovao u borbama i na Zapadnom i na Istočnom frontu. Međutim, zahvaljujući mitraljezima i bodljikavoj žici konjica je izgubila svoju prvobitnu ulogu zbog čega je korišćena u rovovskom ratu kao obična pešadija. Dugi periodi neaktivnosti i jednoličnost vojničkog života u rovovima motivisali su Manfreda da podnese zahtev za prijem u nemačko ratno vazduhoplovstvo. Zahtev mu je uskoro odobren i krajem maja 1915. godine prebačen je u vazduhoplovstvo.
Pilotska karijera
Inspirisan slučajnim susretom sa nemačkih lovačkim asom Osvaldom Belkeom, Manfred je odlučio da i sam postane pilot. Kasnije će upravo Belke izabrati Rihthofena u sastav svoje elitne lovačke eskadrile Jasta 2 (Jagdstaffel). Fon Rihthofen je 17. septembra 1916. godine ostvario svoju prvu vazdušnu pobedu iznag Kambrea u Francuskoj.
Posle svoje prve pobede Rihthofen je pisao svom prijatelju koji je bio zlatar u Berlinu i naručio da mu izradi srebrni pehar na kojem je bio ugraviran datum kada je ostvario svoju prvu vazdušnu pobedu kao i tip aviona koji je oborio. Ovu tradiciju nastaviće sve do svoje šezdesete pobede kada je morao da je prekine zbog nedostatka srebra u blokiranoj Nemačkoj.
Rihthofen je, kao i većina njegovih kolega pilota na obe strane, bio veoma sujeveran. Nikada nije odlazio u borbu bez poljupca voljene osobe. Ovaj ritual ubrzo se proširio i među ostalim pilotima lovcima.
Posle svoje 18 pobede Rihthofen je odlikovan najvećim nemačkim vojnim odlikovanjem u Prvom svetskom ratu, Orednom za zasluge (Plavi Maks) (Pour la Mérite). 23. novembra 1916. godine oborio je britanskog asa Lenoa Hokera poznatog pod nadimkom „britanski Belke“. Tokom ove akcije još uvek je leteo na avionu Albatros D.II. Ipak, posle ove akcije shvatio je da mu je potreban lovac koji će imati veće manevarske sposobnosti iako je to značilo da će maksimalna brzina biti manja. Nažalost, Albatros je bio glavni lovački avion u naoružanju nemačkog ratnog vazduhoplovstva tako da će nastaviti da leti na ovom tipu aviona sve do sredine 1917. godine. Od septembra 1917. godine leteo je na novom trokrilnom avionu Foker Dr.I koji će u njegovim rukama steći slavu skoro istu kao i sam Crveni baron.
Leteći cirkus
U januaru 1917. godine. Rihthofen je preuzeo komandu nad Jastom 11, u čijem sastavu su se nalazili neki od najpoznatijih nemačkih pilota koje je u navećem broju slučajeva obučavao upravo Crveni baron. Od aprila 1918. godine u sastavu njegove eskadrile nalazio se i Ernst Udet.
Avioni Jaste 11 imali su crvene oznake, dok su neki bili potpuno ofarbani u crvenu boju. Eskadrila je najčešće bila smeštena u šatorima kako bi bila bliže liniji fronta i kako bi lakše izbegla neprijateljska bombardovanja. Zbog ovakvog imidža Jasta 11 je dobila nadimak „Leteći cirkus“ ili „Rihthofenov cirkus“.
Rihthofen je svoju eskadrilu vodio sa neverovatnim uspehom koji je kulminirao tokom „krvavog Aprila“ 1917. godine. U ovom periodu oborio je 20 britanskih aviona čime je ukupan broj pobeda povećao na 52. U julu iste godine bio je ranjeg u glavu zbog čega nije mogao da leti nekoliko nedelja. Po oporavku postaje komandant 1. lovačkog jata (Jagdgeschwader 1) koje je bilo sastavljeno od eskadrila Jasta 4, 6, 10 i 11. Po svedočenjima njegovih potčinjenih, povreda glave ostavila je trajne posledice. Rihthofen je često osećao mučnine i glavobolje po povratku sa letenja, često je menjao raspoloženje, pa čak i borbenu taktiku. Upornost i tvrdoglavost sa kojom je progonio metu, ne obazirući se na događanja oko sebe, što će na kraju i dovesti do njegove pogibije, nije karakteristično za njegov način borbe koji je primenjivao pre ranjavanja.
Rihthofen je bio briljantni taktičar ali nije bio za vođu. Komandu nad drugim lovačkim jedinicama primio je ne zato što je to želeo, već zato što se to od njega očekivalo. NJegovi potčinjeni opisivali su ga kao izdvojenu i bezosećajnu osobu koja nije imala smisla za humor iako su neke njegove kolege tvrdile suprotno. Ovo mišljenje se još više uvrežilo nakon ranjavanja.
Prema nekim izvorima u Nemačkoj je 1918. godine vladao užasan strah da bi pogibija Rihthofena, koji je u međuvremenu postao nacionalni junak, zadala užasan udarac moralu nacije. Zbog toga su ga njegovi pretpostavljeni zamolili da se povuče, što je on odbio.
Posle Rihthofenove smrti, aprila 1918. godine komanda nad Letećim cirkusom dodeljena je Vilhelmu Rajnhardu koga je sam Crveni baron izabrao za svog naslednika. Rahnhard je komandovao Letećim cirkusom sve do svoje smrti u letačkoj nesreći 3. jula 1918. godine u Aldersdorfu. Posle Rajhardove smrti komandu nad jedinicom preuzeo je Herman Gering koji će kasnije postati vođa nemačke Luftvafe.
Pogibija
Dana 21. aprila 1918. godine. Rihthofen je pogođen jednim zrnom kalibra .303 (standardna britanska municija koju su koristile i puške i mitraljezi) dok je leteo iznad Morlankur grebena u blizini reke Some. Ubrzo potom je umro. Neposredno pre nego što je pogođen Crveni baron je bio u poteri za britanskim Sopvit Kamelom kojim je upravljao kanadski pilot, poručnik Vilfrid „Vop“ Mej iz 209. eskadrile RAF-a. U isto vreme na repu Crvenog barona bio je Mejov školski prijatelj, kapetan Artur „Roj“ Braun; u trenutku kada se Crveni baron okrenuo da proveri svoj rep, tj. u pravcu Brauna, pogođen je metkom koji je dolazio odozdo i sa leđa i koji je ukoso prošao kroz njegov grudni koš.
Rihthofen je zatim izveo užurbano, ali kontrolisano sletanje blizu puta Braj-Korbi, severno od sela Vo-sur-Som, u sektoru koji su kontrolisale Australijske imperijalne snage. NJegov Foker nije oštećen prilikom sletanja. Prema nekim izvorima Rihthofen je izdahuo nekoliko sekundi nakon što se australijski vojnici stigli do aviona i poslednje što je izgovorio bilo je kaputt (u slobodnom prevodu „gotov sam"). Međutim, preovlađujuće mišljenje je da je Crveni baron izdahnuo odmah nakon sletanja.
Najbliža jedinica australijskog ratnog vazduhoplovstva, 3. eskadrila, preuzela je odgovornost za posmrtne ostatke Crvenog barona.
Savremeni istoričari smatraju da je Crveni baron najverovatnije pao kao žrtva protivavionske vatre sa zemlje, konkretno narednika Sedrika Popkina iz australijske 24. mitraljeske čete. Popkin je jedini otvorio vatru sa desne strane na Rihthofenov avion, neposredno pre nego što je sleteo. Mnogi australijski pešadinci su takođe pucali na Rihthofenov avion tako da postoji mogućnost da je neko od njih ispalio smrtonosni metak. Britanski RAF je obaranje Rihthofena pripisao Braunu. Međutim, Crveni baron je poživeo najviše 20-30 sekundi nakon ranjavanja, a Braun u ovom periodu nije otvarao vatru na njegov avion.
Komandir 3. eskadrile, major Dejvid Blejk ukazao je na mogućnost da je Crveni Baron oboren dejstvom jednog od njegovih pilota koji su takođe učestvovali u borbi tog popodneva. Nakon izvršene autopsije major Blejk je promenio mišljenje i postao je jedan od zagovornika teorije da je smrtonosni metak došao sa zemlje.
Manfred fon Rihthofen sahranjen je 22. aprila 1918. godine uz sve vojne počasti, na groblju u Bertangleu u blizini Amijena. Posle rata, posmrtni ostaci Crvenog barona su ekshumirani i preneti u porodičnu grobnicu u Vizbadenu, Nemačka
ličnost
Ajrton Sena da Silva (port. Ayrton Senna da Silva, Sao Paulo, 21. mart 1960 — Imola, 1. maj 1994)
Bio je brazilski vozač trkačkih automobila. Jedan je od najomiljenijih i najboljih vozača Formule 1. Bio je šampion 3 puta (1988, 1990. i 1991). Pobedio je u 41 trci i osvojio 65 pol pozicija i 19 najboljih krugova. Posebno je bio poznat po dobrim vožnjama po kiši zbog čega je dobio nadimak Kišni čovek.
Biografija
Kao mlad takmičio se u kartingu a 1981. godine odlazi u Evropu da se takmiči u britanskoj Formuli Ford 1600 gde je postao šampion u svojoj debitantskoj sezoni. Sledeće godine se takmičio i u britanskoj i u evropskoj Formuli Ford 2000 i pobedio je u obe serije. Takođe je pobedio na prestižnoj trci u Makau. Posle još jedne osvojene titule u Formuli 3 1983. godine osigurao je svoje mesto u Formuli 1.
Počeci u Forumuli 1
U najjačem auto-takmičenju na svetu debitovao je 1984. vozeći za tim Toleman-Hart. Iste godine je napravio pravu senzaciju kada je u trci u Monaku, po jakoj kiši, startovao kao 13. i na stazi koja je poznata po tome da je preticanje skoro nemoguće uspevao da pretekne jednog po jednog vozača ispred sebe, a u 31. krugu je uspeo da pretekne i vodećeg Alena Prosta. Međutim, trka je u tom krugu prekinuta pa se po propisima Formule 1 računao poredak iz prethodnog kruga i Sena je završio na 2 mestu. Ta trka označava svojevrstan početak rivalstva između njega i Prosta koje se smatra najvećim rivalstvom od postanka Formule 1.
Sledeće godine pridružio se timu Lotus i ostvario je svoju prvu pobedu u Estorilu, Portugal.
1988 - 1993. Meklaren
Sena je 1988. godine potpisao ugovor sa Meklarenom i timski kolega mu je postao Alen Prost. Godinu je obeležilo veliko rivalstvo i gomila incidenata između njih dvojice. Od ukupno 16 trka njih dvojica su osvojili 15, ali je šampion po prvi put postao Sena.
Sledeće 1989. godine rivalstvo je preraslo u pravi rat na stazi i van nje. Te godine šampion je postao Prost posle čuvenog incidenta u šikani na poslednjoj trci u Suzuki, Japan.
Prost je 1990. godine prešao u Ferari ali rivalstvo se nastavilo. I po drugi put je na stazi Suzuka u Japanu došlo do odluke o šampionu. Sudarili su se u prvoj krivini i Sena je osvojio titulu. Telemetrija je kasnije pokazala da Sena uopšte nije kočio. Kasnije je i sam priznao da se time osvetio Prostu za ono što se dogodilo 1989. godine.
Sena osvaja svoju treću i poslednju šampionsku titulu i 1991. godine.
1994. Vilijams
Krajem 1993. godine Sena napušta Maklaren posle 6 godina i prelazi u Vilijams, tada tim sa jednim od najboljih bolida.
Nažalost, bolid Vilijamsa je stigao kasno, tek dvadeset dana pred početak sezone i Sena nije imao dovoljno vremena da upozna novi auto. Žalio se da mu je volan kratak i da mu to pričinjava neudobnost na testovima.
iako je na prve dve trke imao pol pozicije, ni jednu nije uspeo da završi. Na prvoj trci u Brazilu se okrenuo na stazi, a na drugoj ga je izgurao Mika Hakinen.
Na trećoj trci za Veliku nagradu San Marina u Imoli 1. maja 1994. godine, inženjeri su za njega spremili modifikovanu letvu volana, koja je navodno trebalo da reši problem.
Sena i na ovoj trci osvaja pol poziciju sa vremenom 1:21:548. Zbog pogibije Rolanda Racenbergera dan ranije osećao je veliki pritisak. Svojoj verenici Adrijani Galisteu se žalio da ne želi da učestvuje na ovoj trci, ali naravno, on je bio profesionalac i tako nešto nije mogao da izbegne. Trku je vodio od starta, snažni Beneton Šumahera nije uspevao da mu se približi. Međutim, u sedmom krugu Sena je izleteo sa staze u krivini Tamburelo i udarivši u zid brzinom većom od 200 km/č, izgubio život.
Bio je brazilski vozač trkačkih automobila. Jedan je od najomiljenijih i najboljih vozača Formule 1. Bio je šampion 3 puta (1988, 1990. i 1991). Pobedio je u 41 trci i osvojio 65 pol pozicija i 19 najboljih krugova. Posebno je bio poznat po dobrim vožnjama po kiši zbog čega je dobio nadimak Kišni čovek.
Biografija
Kao mlad takmičio se u kartingu a 1981. godine odlazi u Evropu da se takmiči u britanskoj Formuli Ford 1600 gde je postao šampion u svojoj debitantskoj sezoni. Sledeće godine se takmičio i u britanskoj i u evropskoj Formuli Ford 2000 i pobedio je u obe serije. Takođe je pobedio na prestižnoj trci u Makau. Posle još jedne osvojene titule u Formuli 3 1983. godine osigurao je svoje mesto u Formuli 1.
Počeci u Forumuli 1
U najjačem auto-takmičenju na svetu debitovao je 1984. vozeći za tim Toleman-Hart. Iste godine je napravio pravu senzaciju kada je u trci u Monaku, po jakoj kiši, startovao kao 13. i na stazi koja je poznata po tome da je preticanje skoro nemoguće uspevao da pretekne jednog po jednog vozača ispred sebe, a u 31. krugu je uspeo da pretekne i vodećeg Alena Prosta. Međutim, trka je u tom krugu prekinuta pa se po propisima Formule 1 računao poredak iz prethodnog kruga i Sena je završio na 2 mestu. Ta trka označava svojevrstan početak rivalstva između njega i Prosta koje se smatra najvećim rivalstvom od postanka Formule 1.
Sledeće godine pridružio se timu Lotus i ostvario je svoju prvu pobedu u Estorilu, Portugal.
1988 - 1993. Meklaren
Sena je 1988. godine potpisao ugovor sa Meklarenom i timski kolega mu je postao Alen Prost. Godinu je obeležilo veliko rivalstvo i gomila incidenata između njih dvojice. Od ukupno 16 trka njih dvojica su osvojili 15, ali je šampion po prvi put postao Sena.
Sledeće 1989. godine rivalstvo je preraslo u pravi rat na stazi i van nje. Te godine šampion je postao Prost posle čuvenog incidenta u šikani na poslednjoj trci u Suzuki, Japan.
Prost je 1990. godine prešao u Ferari ali rivalstvo se nastavilo. I po drugi put je na stazi Suzuka u Japanu došlo do odluke o šampionu. Sudarili su se u prvoj krivini i Sena je osvojio titulu. Telemetrija je kasnije pokazala da Sena uopšte nije kočio. Kasnije je i sam priznao da se time osvetio Prostu za ono što se dogodilo 1989. godine.
Sena osvaja svoju treću i poslednju šampionsku titulu i 1991. godine.
1994. Vilijams
Krajem 1993. godine Sena napušta Maklaren posle 6 godina i prelazi u Vilijams, tada tim sa jednim od najboljih bolida.
Nažalost, bolid Vilijamsa je stigao kasno, tek dvadeset dana pred početak sezone i Sena nije imao dovoljno vremena da upozna novi auto. Žalio se da mu je volan kratak i da mu to pričinjava neudobnost na testovima.
iako je na prve dve trke imao pol pozicije, ni jednu nije uspeo da završi. Na prvoj trci u Brazilu se okrenuo na stazi, a na drugoj ga je izgurao Mika Hakinen.
Na trećoj trci za Veliku nagradu San Marina u Imoli 1. maja 1994. godine, inženjeri su za njega spremili modifikovanu letvu volana, koja je navodno trebalo da reši problem.
Sena i na ovoj trci osvaja pol poziciju sa vremenom 1:21:548. Zbog pogibije Rolanda Racenbergera dan ranije osećao je veliki pritisak. Svojoj verenici Adrijani Galisteu se žalio da ne želi da učestvuje na ovoj trci, ali naravno, on je bio profesionalac i tako nešto nije mogao da izbegne. Trku je vodio od starta, snažni Beneton Šumahera nije uspevao da mu se približi. Međutim, u sedmom krugu Sena je izleteo sa staze u krivini Tamburelo i udarivši u zid brzinom većom od 200 km/č, izgubio život.
ličnost
Alfredo Džejms „Al“ Paćino (engl. Alfredo James "Al" Pacino, IPA: pəˈʧiː.nəʊ), je američki filmski glumac rođen 25. aprila 1940. u NJujorku. Istakao se u filmovima: Kum (trilogija), Lice s ožiljkom, Miris žene i Đavolji advokat.
Al Paćino je rođen u Menhetnu, NJujork (SAD), 25. aprila 1940. godine, od oca Salvatorea Pačina i majke Rouz Džerard. Roditelji su mu se razveli kada je imao dve godine i on se sa majkom seli u Bronks (Njujork) da živi sa majčinim roditeljima. Njegov otac Salvatore je odselio u Kovinu (Kalifornija), gde je radio kao prodavac osiguranja i posedovao je restoran koji se zvao Pacino's Lounge.
Pohađao je Manhattan's School of Performing Arts, a kasnije i glumu sa učiteljem glume Lijem Strazbergom. Poznat je postao glumeći Majkla Korleonea u filmu Kum 1972. i za tu ulogu je nominovan Oskarom kao najbolji sporedni glumac. Kasnije filmska karijera mu ide uzlaznim putem i glumi u poznatim filmovima kao što su: Serpiko, Kum 2, Lice s ožiljkom, Kum 3 i Miris žene, za koga dobija Oskara kao najbolji glavni glumac.
Paćino ima troje dece, Džuli Mari sa učiteljicom glume Džan Tarant i blizance Antona i Oliviju sa bivšom devojkom Beverli D' Andželo.
Al Paćino je rođen u Menhetnu, NJujork (SAD), 25. aprila 1940. godine, od oca Salvatorea Pačina i majke Rouz Džerard. Roditelji su mu se razveli kada je imao dve godine i on se sa majkom seli u Bronks (Njujork) da živi sa majčinim roditeljima. Njegov otac Salvatore je odselio u Kovinu (Kalifornija), gde je radio kao prodavac osiguranja i posedovao je restoran koji se zvao Pacino's Lounge.
Pohađao je Manhattan's School of Performing Arts, a kasnije i glumu sa učiteljem glume Lijem Strazbergom. Poznat je postao glumeći Majkla Korleonea u filmu Kum 1972. i za tu ulogu je nominovan Oskarom kao najbolji sporedni glumac. Kasnije filmska karijera mu ide uzlaznim putem i glumi u poznatim filmovima kao što su: Serpiko, Kum 2, Lice s ožiljkom, Kum 3 i Miris žene, za koga dobija Oskara kao najbolji glavni glumac.
Paćino ima troje dece, Džuli Mari sa učiteljicom glume Džan Tarant i blizance Antona i Oliviju sa bivšom devojkom Beverli D' Andželo.
ličnost
Hirohito (29. april 1901 — 7. januar 1989) je bio japanski car 1926-1989.
Njegova vladavina od 1926. obeležena je agresivnom militarističkom politikom Japana (napad na Kinu 1931. i 1937, pakt s Hitlerom 1940). Napadom na SAD (Perl Harbur, 1941) ušao je u Drugi svetski rat, a u avgustu 1945. objavio je bezuslovnu kapitulaciju Japana, a 1946. se odrekao „božanskog porekla“. Međunarodni sud oslobodio ga je 1948. optužbe za ratne zločine.
Rani život
Rođen u dvorcu Aojama u Tokiju, princ Hirohito je bio prvi sin prestolonaslednika Jošihita (budućeg cara Taiša) i prestolonaslednikovice Sadako (buduće carice Teimeji). Službeno je postao princ naslednik 2. oktobra 1916. godine. Hirohito je pohađao mušku školu Gakušin (1908 — 1914) koju su uglavnom pohađale aristokrate, zatim je otišao u poseban institut za princa naslednika (Tōgū-gogakumonsho) i pohađa taj institut od 1914. do 1921. godine. Godine 1921. Hirohito je prošao šestomesečnu evropsku turneju, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Italiju, Holandiju i Belgiju, i time postao prvi princ koji je privremeno otputovao iz Japana. Nakon povratka u Japan preuzeo je dužnost regenta 29. oktobra 1921. godine, nasleđujući bolesnog oca kojem se pogoršalo mentalno stanje. Za vreme obavljanja dužnosti regenta pravo glasa na izborima dobili su svi muškarci stariji od 25 godina. 29.04.2013
Njegova vladavina od 1926. obeležena je agresivnom militarističkom politikom Japana (napad na Kinu 1931. i 1937, pakt s Hitlerom 1940). Napadom na SAD (Perl Harbur, 1941) ušao je u Drugi svetski rat, a u avgustu 1945. objavio je bezuslovnu kapitulaciju Japana, a 1946. se odrekao „božanskog porekla“. Međunarodni sud oslobodio ga je 1948. optužbe za ratne zločine.
Rani život
Rođen u dvorcu Aojama u Tokiju, princ Hirohito je bio prvi sin prestolonaslednika Jošihita (budućeg cara Taiša) i prestolonaslednikovice Sadako (buduće carice Teimeji). Službeno je postao princ naslednik 2. oktobra 1916. godine. Hirohito je pohađao mušku školu Gakušin (1908 — 1914) koju su uglavnom pohađale aristokrate, zatim je otišao u poseban institut za princa naslednika (Tōgū-gogakumonsho) i pohađa taj institut od 1914. do 1921. godine. Godine 1921. Hirohito je prošao šestomesečnu evropsku turneju, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Italiju, Holandiju i Belgiju, i time postao prvi princ koji je privremeno otputovao iz Japana. Nakon povratka u Japan preuzeo je dužnost regenta 29. oktobra 1921. godine, nasleđujući bolesnog oca kojem se pogoršalo mentalno stanje. Za vreme obavljanja dužnosti regenta pravo glasa na izborima dobili su svi muškarci stariji od 25 godina. 29.04.2013
ličnost
Mihail Ilarionovič Kutuzov (16. septembar 1745. - 28. april 1813.)
Bio je ruski feldmaršal, kojem se pripisuje da je spasao Rusiju za vreme Napoleonove invazija na Rusiju 1812.
Rani život
Rođen je u Sankt Petersburgu. Završio je 1759 artiljerijsku i inženjerijsku školu. Od 1770. učestvovao je u Rusko-turskom ratu (1768.-1774.). Već 1771. unapređen je u potpukovnika. Ranjen je u 1774., pa se posle toga lečio u više zemalja. Kad se vratio u Rusiju 1776. služio je 6 godina na Krimu pod komandom Suvorova. Unapređen je 1777. u pukovnika, a 1784. u general-majora. Istakao se u Rusko-turskom ratu (1787.-1792.). Zauzeo je Očakov, Odesu, Tiginu i Izmail. Posle toga rata bio je ambasador u Konstantinopolju, komandant i inspektor vojske u Finskoj 1795., komandant korpusa u Sankt Petersburgu, ambasador u Berlinu.
Veliki otadžbinski rat 1812.
Kada je Napoleon 1812. izvršio invaziju Rusije ruski ministar rata Barklaj de Toli je odlučio da se sledi politika spržene zemlje i da se ruska vojska povlači umesto da rizikuje veliku bitku. Ta strategija je izazvala negodovanje vojnika i generala, a posebno kneza Petra Bagrationa. Zbog toga je Kutuzovljevo imenovanje kao glavnokomandujućeg 17. avgusta 1812. dočekano je sa oduševljenjem. Kutuzov se odlučio na veliku bitku na prilazima Moskvi. Dve vojske su se sukobile u bici kod Borodina 7. septembra 1812. To je dotada bila jedna od najvećih bitki u istoriji sa oko četvrt miliona vojnika. Rezultat bitke je bio neodlučan, ali pola ruske vojske i četvrtina francuske vojske je poginulo ili ranjeno. Posle savetovanja u selu Fili, Kutuzov se vratio na strategiju svoga prethodnika o povlačenju kao načinu da se spasi ruska vojska što je moguće duže. Cena je bilo gubljenje Moskve. Moskva je evakuisana. Posle toga Napoleon je bio prisiljen na povlačenje, pa ga je progonila ruska vojska. Samo mali delovi francuske velike vojske napustili su Rusiju. 28.04.2013
Bio je ruski feldmaršal, kojem se pripisuje da je spasao Rusiju za vreme Napoleonove invazija na Rusiju 1812.
Rani život
Rođen je u Sankt Petersburgu. Završio je 1759 artiljerijsku i inženjerijsku školu. Od 1770. učestvovao je u Rusko-turskom ratu (1768.-1774.). Već 1771. unapređen je u potpukovnika. Ranjen je u 1774., pa se posle toga lečio u više zemalja. Kad se vratio u Rusiju 1776. služio je 6 godina na Krimu pod komandom Suvorova. Unapređen je 1777. u pukovnika, a 1784. u general-majora. Istakao se u Rusko-turskom ratu (1787.-1792.). Zauzeo je Očakov, Odesu, Tiginu i Izmail. Posle toga rata bio je ambasador u Konstantinopolju, komandant i inspektor vojske u Finskoj 1795., komandant korpusa u Sankt Petersburgu, ambasador u Berlinu.
Veliki otadžbinski rat 1812.
Kada je Napoleon 1812. izvršio invaziju Rusije ruski ministar rata Barklaj de Toli je odlučio da se sledi politika spržene zemlje i da se ruska vojska povlači umesto da rizikuje veliku bitku. Ta strategija je izazvala negodovanje vojnika i generala, a posebno kneza Petra Bagrationa. Zbog toga je Kutuzovljevo imenovanje kao glavnokomandujućeg 17. avgusta 1812. dočekano je sa oduševljenjem. Kutuzov se odlučio na veliku bitku na prilazima Moskvi. Dve vojske su se sukobile u bici kod Borodina 7. septembra 1812. To je dotada bila jedna od najvećih bitki u istoriji sa oko četvrt miliona vojnika. Rezultat bitke je bio neodlučan, ali pola ruske vojske i četvrtina francuske vojske je poginulo ili ranjeno. Posle savetovanja u selu Fili, Kutuzov se vratio na strategiju svoga prethodnika o povlačenju kao načinu da se spasi ruska vojska što je moguće duže. Cena je bilo gubljenje Moskve. Moskva je evakuisana. Posle toga Napoleon je bio prisiljen na povlačenje, pa ga je progonila ruska vojska. Samo mali delovi francuske velike vojske napustili su Rusiju. 28.04.2013
ličnost
Leonardo di ser Pietro da Vinči poznat kao Leonardo da Vinči (ital. Leonardo da Vinci -Leonardo di ser Piero da Vinci; 15. april 1452 — 2. maj 1519)
Bio je italijanski renesansni arhitekta, pronalazač, inženjer, vajar i slikar. Bio je opisan kao ideal „renesansnog čoveka“ i kao univerzalni genije. Poznat je po svojim remek-delima, kao što su „Tajna večera“ i Mona Liza, a njegovi izumi se danas koriste u modernoj tehnologiji, iako nisu primenjivani u njegovo doba. Pomogao je razvoju anatomije, astronomije, i građevinarstva.
Njegove slike se danas smatraju vrhunskim delima ovog „univerzalnog genija“ kako su ga često nazivali. Bio je fasciniran misterijom ljudskog lica i mogućnošću čitanja „pokreta duše“ kroz pokrete i izraze lica. Leonardov portret žene fjorentinskog zvaničnika toga vremena „Mona Liza“ nadaleko je poznat po zagonetnom izrazu lica portretisane dame. Portret „Mona Liza“ je prvi psihološki portret naslikan u istoriji te se zato daje toliki značaj ovom delu.
27.04.2013
Bio je italijanski renesansni arhitekta, pronalazač, inženjer, vajar i slikar. Bio je opisan kao ideal „renesansnog čoveka“ i kao univerzalni genije. Poznat je po svojim remek-delima, kao što su „Tajna večera“ i Mona Liza, a njegovi izumi se danas koriste u modernoj tehnologiji, iako nisu primenjivani u njegovo doba. Pomogao je razvoju anatomije, astronomije, i građevinarstva.
Njegove slike se danas smatraju vrhunskim delima ovog „univerzalnog genija“ kako su ga često nazivali. Bio je fasciniran misterijom ljudskog lica i mogućnošću čitanja „pokreta duše“ kroz pokrete i izraze lica. Leonardov portret žene fjorentinskog zvaničnika toga vremena „Mona Liza“ nadaleko je poznat po zagonetnom izrazu lica portretisane dame. Portret „Mona Liza“ je prvi psihološki portret naslikan u istoriji te se zato daje toliki značaj ovom delu.
27.04.2013
ličnost
Anders Celzijus, (27. novembar 1701 — 25. april 1744), švedski astronom; izumeo Celzijusovu skalu temperature.
Celzijus je izumeo termometarsku skalu 1742, uzevši za tačku ključanja vode 0°, a za tačku topljenja leda 100°. Pet godina kasnije, kolege s opservatorije u Upsali su preokrenule skalu i dale joj današnji („centigradni") oblik.
U termodinamici, temperature se mere na apsolutnoj ili Kelvinovoj skali. Međutim, Celzijusova skala se često koristi u druge svrhe, a danas se definiše odnosom (temperatura u °S) = (temperatura u K) -273,15. 26.04.2013
Celzijus je izumeo termometarsku skalu 1742, uzevši za tačku ključanja vode 0°, a za tačku topljenja leda 100°. Pet godina kasnije, kolege s opservatorije u Upsali su preokrenule skalu i dale joj današnji („centigradni") oblik.
U termodinamici, temperature se mere na apsolutnoj ili Kelvinovoj skali. Međutim, Celzijusova skala se često koristi u druge svrhe, a danas se definiše odnosom (temperatura u °S) = (temperatura u K) -273,15. 26.04.2013
ličnost
Marlon Brando (engl. Marlon Brando; 3. april 1924 — 2. jul 2004)
Bio je američki filmski glumac. Tumačio je širok spektar različitih uloga: od likova buntovnika preko lika američkog oficira zaljubljenog u Japanku u filmu Sajonara, nacista u Mladim lavovima, homoseksualca u Odsjajima u zlatnom oku, psihički rastrojenog aristokratu u Poslednjem tangu u Parizu i autoritativnog šefa podzemlja u Kumu, do odbeglog američkog oficira u Apokalipsi danas. Sa lakoćom je baratao svojim velikim rasponom glumačkih mogućnosti, što ga je učinilo uzorom mladih glumačkih naraštaja i idealnim izborom za tumačenje bilo koje vrste karaktera.
Bio je dvostruki dobitnik Oskara za najboljeg glavnog glumca: prvi put je nagrađen 1954. za film Na dokovima Njujorka, a drugi za ulogu u filmu Kum. Pored toga, nominovan je za još šest Oskara. Dobio je dva Zlatna globusa, tri Nagrade BAFTA i Kanske nagrade za najboljeg glumca. Američki filmski institut ga je proglasio za jednog od pet najvećih glumaca dvadesetog veka.
Marlon Brando je bio jedna od najuticajnih ličnosti pop kulture. Svojim agresivnim seksepilom i izrazitom muževnošću razbio je mit o uglađenom, dekadentnom džentlmenu kao idealu muške lepote. Zahvaljujući ulozi sirovog mačo–muškarca u filmu Tramvaj zvani želja pokrenuo je modu belih, uskih majica kratkih rukava, i nametnuo se kao muški ekvivalent Merilin Monro, najvećeg seks–simbola dvadesetog veka.
Marlon Brando : “Stariji vjeruju u sve, ljudi srednjih godina sumnjaju u sve, a mladi znaju sve.” 25.04.2013
Bio je američki filmski glumac. Tumačio je širok spektar različitih uloga: od likova buntovnika preko lika američkog oficira zaljubljenog u Japanku u filmu Sajonara, nacista u Mladim lavovima, homoseksualca u Odsjajima u zlatnom oku, psihički rastrojenog aristokratu u Poslednjem tangu u Parizu i autoritativnog šefa podzemlja u Kumu, do odbeglog američkog oficira u Apokalipsi danas. Sa lakoćom je baratao svojim velikim rasponom glumačkih mogućnosti, što ga je učinilo uzorom mladih glumačkih naraštaja i idealnim izborom za tumačenje bilo koje vrste karaktera.
Bio je dvostruki dobitnik Oskara za najboljeg glavnog glumca: prvi put je nagrađen 1954. za film Na dokovima Njujorka, a drugi za ulogu u filmu Kum. Pored toga, nominovan je za još šest Oskara. Dobio je dva Zlatna globusa, tri Nagrade BAFTA i Kanske nagrade za najboljeg glumca. Američki filmski institut ga je proglasio za jednog od pet najvećih glumaca dvadesetog veka.
Marlon Brando je bio jedna od najuticajnih ličnosti pop kulture. Svojim agresivnim seksepilom i izrazitom muževnošću razbio je mit o uglađenom, dekadentnom džentlmenu kao idealu muške lepote. Zahvaljujući ulozi sirovog mačo–muškarca u filmu Tramvaj zvani želja pokrenuo je modu belih, uskih majica kratkih rukava, i nametnuo se kao muški ekvivalent Merilin Monro, najvećeg seks–simbola dvadesetog veka.
Marlon Brando : “Stariji vjeruju u sve, ljudi srednjih godina sumnjaju u sve, a mladi znaju sve.” 25.04.2013